SATIR

SATIR, lik u prologu komedije Skup.

U skladu s funkcijama prologa u eruditnom tipu komičke dramaturgije, nagovještava dram-sku radnju: »Starac će njeki bit koji je našao tezoro u munčjeli i skrio ga je u njeki ormar pod ognjište, – taji da ga je našao. Ima jedihnu kćer; prije hoće kćer ne udat nego joj od tezora dat ištoza prćiju. Što će od njega i od njegova tezora bit, komedija vam će spovidjet«. Otkriva okolnosti izvedbe drame, ponajprije kontekst uprizorenja (»Ma gdje sam ja ovo? Jesam li ja Stijepo? Je li ovo naša kuća?«; komedija je izvedena na piru Saba Stjepanova Palmotića i Nike Crijević, Stijepove sestre), govori o Njarnjasima, družini koja je trebala nastupiti, no »uvezli su njeke mlade ki nijesu prije nigda arecitavali«, kao i žanrovski obrazac koji komedija slijedi – trebali su izvesti pastoralu, no odlučili su se za komediju, stariju »neg moj djed i pradjed«, cijelu ukradenu »iz njekoga libra starijeg neg je staros, – iz Plauta« (»Njarnjase je večeras tokalo da učine maškaratu. I htjeli su, i vilu ku rekoh spravili bijehu da pri vodi studeni na cvijetju ujutro prije dzore požuberi, – to da prolog reče«). Satirov prolog zaključuje se aluzivnom vizijom Njarnjas-grada (»Njarnjasi ga su zidali, Njarnjasi ga gospoduju, Njarnjasi mu su i zakone dali. U ovomu se gradu ide u kapah, u plaštijeh; u ovomu je gradu svaka liberta«), u kojem vlada scenska igra, iluzija i, dakako, sloboda, a koji stoji nasuprot svijetu realiteta, u kojem, kako bi rekao Dugi Nos iz komedije Dundo Maroje, gospoduju ljudi nahvao.

Autor: Leo Rafolt