SASIN, ANTUN

SASIN, ANTUN, hrvatski lirski i dramski pjesnik (Dubrovnik, oko 1518 – Ston, ? 1595).

Sassi u smrt Marina Držića

Antun Sassi u smrt Marina Držića (Dubrovnik, Arhiv Male braće, rukopis br. 122)

Potječe iz pučke obitelji, neko je vrijeme proveo u Anconi u trgovini Bartula Zizzerija, a najveći dio života u Stonu, obavljajući različite službe (pisar u solani, kancelar, učitelj, justicijar, sudac). Opus mu je tematski i vrstovno raznolik: prigodnice, nadgrobnice, narativna pjesma Mrnarica, maskerate (Mužika od crevljara, Vrtari, Robinjica), drame (Malahna komedija od pira, Filide, Flora), te pov. spjev u kojem se obrađuje niz bitaka kraj Siska 1595 (Razboji od Turaka). Premda izravnih dokaza nema, pripisuje mu se okrnjen i adespotan spjev o Veneri i Adonu sačuvan u rukopisu I a 32 (Arhiv HAZU, Zagreb), kao i više pokladnih pjesama (Starci nebozi, Robovi, Mrčari, Vrtari II, Od ljubavi poklisari, Drvoševi redovnici, Ubog, Robinjica turska). U pjesmama Drugi san i U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh pobrojio je sve važnije šesnaestostoljetne književnike, iako sam nije dobio ni jednu poslanicu. Drama Malahna komedija od pira najčešće je povezivana s Držićevom Novelom od Stanca (ismijavanje seljaka koji je došao u grad), dok je u pastoralnim dramama Filide i Flora (nastale osamdesetih godina XVI. st.) nedvojben utjecaj hrvatske pastoralne tradicije (Džore Držić, Radmio i Ljubmir; M. Vetranović, Istorija od Dijane; Nikola Nalješković, Komedija I.), osobito Držićeve Tirene. U sastavku Drugi san spominje Držića po nadimku Vidra (»slavni Vidra tuj idiješe«), a u pjesmi U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh posvojnom zamjenicom moj naglašava prijateljsku povezanost (»i Marin moj Držić«), koja se zacijelo razvila dok je Držić obavljao službu pisara gradske solane (23. III. 1553 – 11. IX. 1556), u doba kada je taj posao obavljao i Sasin (27. II. 1555, 28. II. 1556). Nakon Držićeve smrti napisao je pjesmu Antun Sassi u smrt Marina Držića (osmerački katreni, abab, 84 stiha). U njoj se izmjenjuju četiri govornika: najprije neimenovani pastir u prvom licu kazuje kako je pastirima u ranu zoru došla pastirica. Ona im se obraća, prepričavajući da je čula dva slavuja kako tuže u lovoru da je »smrt huda« uzela Držića. Nakon toga riječ uzima Sasin (o njemu se govori u trećem licu), koji tuži za Držićem, a njegov se iskaz najavljuje emfatičnim stihovima: »Tada Sasin, ki ljubljaše / već Držića neg svê oči, / iz srdačca željno uzdaše, / ter se obrati put istoči«. Najprije apostrofira smrt, lamentirajući što ga je odijelila od onoga tko mu je drag, a zatim samoga Držića, koji je bio »slava i dika / sve mladosti, drag mladiću, / svijetla časti Dubrovnika«, proričući mu vječnu slavu, sve dok »žarko sunce istječe«. Sastavak završava slikom Sasina, koji – oslanjajući se o štap – odlazi, a prati ga samo pas. Kao i u pjesmi U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh, i ovdje Sasin naglašava poseban odnos prema Držiću (»moj Držiću«), a zanimljivo je da i on – poput M. Vetranovića u pjesmi Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba – kaže da je Držić bio drag »mladosti«, čime se sugerira da mu je mladež bila naklonjena, o čemu Držić i sam svjedoči u pismu vojvodi Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566 (»Sva bi mladež prihvatila ove moje planove«). Premda je pjesma tematsko-motivski konvencionalna (Držićeva smrt predstavljena je kao događaj koji ima osobito značenje u svijetu pastira, pastirica je opisana frazeologijom petrarkističkih sastavaka, motiv ptice glasnika potječe iz usmenoga stvaralaštva, a slično je i s pridjevsko-imeničkim vezama čestima u ljubavnom i pastoralnom pjesništvu: snig bili, bijeli vrat, dvije suze čista zlata, smrt huda, drobna ruža, lijer bijeli, džilj bijeli i ružica, gusti luzi, bistre vode), u njoj se osjeća ponešto od stvarne tuge koja je Sasina obuzela na vijest o Držićevoj smrti.

Autor: Milovan Tatarin