RUZZANTE (RUZANTE; pr. ime ANGELO BEOLCO)

RUZZANTE (RUZANTE; pr. ime ANGELO BEOLCO), talijanski glumac i komediograf (Padova, oko 1496 – Padova, 17. III. 1542).

Ruzzante, Moschetta

Ruzzante, Moschetta, Venecija, 1554.

Kao nezakoniti sin liječnika, stekao je vrlo dobru naobrazbu, upravljao bratovim imanjem i dobrima Alvisea Cornara u Pernumiji. U Cornarovoj je vili s glumačkom družinom prikazivao komedije na padovanskom dijalektu. Tako je otkrio svoj glumački talent, stvorio lik (ulogu) seljaka Ruzzantea kojim se proslavio i po njemu dobio nadimak. Njegove se komedije na padovanskom dijalektu odlikuju izrazitim i nerijetko grubim realizmom te oštrom društveno-polit. satirom. Teme su mu boccacciovske, pri čemu se nerijetko naglašavaju sukobi između sela i grada, starosti i mladosti, koji su osobiti i za eruditnu komičku dramaturgiju. Njegova je družina u XVI. st. bila iznimno poznata: nastupala je u Veneciji i na estenskom dvoru u Ferrari, gdje je Ruzzante surađivao s Ludovicom Ariostom. Prva njegova djela, Pastirska igra (Pastoral, 1518–20) i Prva besjeda (Prima orazione, 1521), parodije su onodobne talijanske pastoralne dramaturgije. Lik Ruzzantea, autorova alter ega, prvi se put pojavljuje u komediji La Betìa (1523–25), koja je amalgam folklornih scensko-predstavljačkih oblika i rafinirane sveučilišne makaronske poezije. U najbolja mu se djela ubrajaju četiri dijaloga, Najšaljiviji dijalog (Dialogo facettissimo, 1529), Zborenje Ruzantea, povratnika iz rata (Parlamento de Ruzante che iera vegnù dal campo, 1529), Bilora (1530) i Menego (1530), odn. njegovo remek-djelo, komedija petočinka Mušica (La Moschetta, 1529). O poznavanju antičke dramske prakse, odn. antičko-humanističke poetike, svjedoče njegove komedije La Piovana (1532) i Vaccaria (1533), preradbe Plautovih komedija, ili pak Ankonetanka (L’Anconitana, 1534–35). Njegovu su dramsku i kaz. praksu cijenili mnogi suvremenici, među ostalima i Galileo Galilei, a slava mu je trajala sve do duboko u XVII. st., pa su njegovu komičku dramaturgiju i u XIX. st. nasljedovali mnogobrojni franc. dramatičari. U hrvatskom je kaz. ranonovovjekovlju Ruzzanteov utjecaj razvidan u komediografskom stvaralaštvu Martina Benetovića, najviše u Hvarkinji, petočinki koja je vjerojatno nastala neposredno nakon 1600. Ruzzanteovo dramsko stvaralaštvo obilježilo je, među ostalim, i pov. razvoj žanra tal. komedije dell’arte, koja će se, pod krinkom obnovljena interesa za ulične predstavljačke oblike i svojevrsne ridikulozne komedije (commedia ridiculosa), popularne u talijanskim kaz. središtima u XVI. st., pojaviti u formi anonimnih dubr. smješnica potkraj XVII. st.

O utjecaju komedije dell’arte ili komičke dramaturgije Ruzzanteova tipa na dramski opus M. Držića nije se iscrpnije pisalo. Franjo Švelec ističe da je Držić u dramske tekstove unosio »govorne osobine dubrovačkog užeg i šireg zaleđa, pa i dijalekatske elemente, samo u tom nije pretjerivao, kao Ruzzante i Calmo koji su neke svoje tekstove za kasnije generacije ostavili jedva razumljivima« (Komički teatar Marina Držića, 1968). Upozorava da je Držić, kao i većina ranonovovjekovnih autora, posuđivao od mnogih, te naposljetku zaključuje »da je tako za oblikovanje Pere iskoristio neke osobine mlade Lelije u ‘Gli Ingannati’ sijenskih akademika i Ginevre u Ruzzanteovoj ‘Anconitani’«, iako »ni ta lica nikakve veze s Držićevom Perom nemaju, osim puke ideje o presvlačenju ženske čeljadi u muško ruho«. Dramaturške podudarnosti između Ruzzantea i Držića vidljive su, primjerice, u tretmanu likova seljaka, u razvedenim oblicima zapleta, u spajanju plautovskih strategija u karakterizaciji likova i pučko-farzesknih elemenata i sl.

Autor: Leo Rafolt