RIJEKA DUBROVAČKA (također OMBLA)

RIJEKA DUBROVAČKA (također OMBLA), zaljev sjeverozapadno od Dubrovnika.

Rijeka dubrovačka

Rijeka dubrovačka, franjevački samostan i crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije

U njega djelomično utječu vode ponornice Trebišnjice. Vanjski dio juž. obale zaljeva dio je dubrovačke luke Gruž. Područje je bilo nastanjeno od mlađega kamenog doba, što svjedoče nalazi na više lokaliteta (Vilina pećina). Na obalama i okolnim padinama spominju se naselja od XIII. st., a sakralne građevine uz njih i prije toga (Sv. Stjepan u Sustjepanu 1050; Sv. Marija u Rožatu 1123). U ranom sr. vijeku područje Rijeke dubrovačke nalazilo se u sastavu Zahumlja, čijim su kneževima Dubrovčani plaćali godišnji danak za pravo obrađivanja vinograda. Za vladavine raškoga cara Uroša cijela je riječka dolina došla pod vlast Dubrovačke Republike (1357). Tada stečeno područje, koje je obuhvaćalo Rijeku, Šumet, Gruž, Zaton i Župu, nazivalo se u kasnijim dubr. izvorima Starim zemljama ili Astarejom, za razliku od Novih zemalja, koje su poslije bile pribavljene od srpskih i bos. velikaša i pripojene Dubrovačkoj Republici. Područje Rijeke bilo je pod upravom kneza (comes), koji se birao iz redova dubr. vlastele. Rijekom dubrovačkom prolazio je vodovod koji su 1438. sagradili Onofrio di Giordano della Cava i Andriuzzo de Bulbito te njime vodu iz Šumeta doveli u Dubrovnik. Znameniti su ljetnikovci dubr. vlastele; među njima se ističu Sorkočevićev ljetnikovac, Rastićev, Gučetić-Đurđevićev (u kojem je 1814. bilo održano posljednje vijećanje dubr. vlastele), ljetnikovac Bozdari. Najveći dio obradivoga tla bio je zasađen vinovom lozom.

M. Držić je Rijeku dubrovačku doživljavao kao snažno nadahnuće. Vučeta u prvom prologu Tirene opisuje izvor vode smješten u dnu zaljeva:

»Hladenac jes jedan tuj blizu kraj gore,
izvire mora van, a teče u more;
’Rieka’ se taj zove hladenac medeni,
vrhu svih ki slove u gori zeleni.
Vilinji tu je stan i s vencom na glavi
prolitje ljepši dan tuj vodi u slavi;
a zemlja na lice ljuveno gledaje
razliko cvietjice iz skuta mu daje.
Tuj jedna dubrava, Obrade, jes koja
zlate dunje dava, – toj čudo vidjeh ja;
čuju se i pjesni tuj, brate, anđelske,
da duša uzbiesni od slasti tej rajske.
Sad jedan mlad djetić s tim vilam pri vodi
stare kuće Držîć svû mlados provodi,
koga su tej vile od bistra hladenca
dostojna učinile od lovorna venca,
ka mu su na glavu stavili za ures,
da ovu državu proslavi do nebes.
Otajna naravi sva mu odkrivaju,
ka im bog objavi u vodah da znaju.
Taj mladac sad pjesni tej spieva kraj rike,
da ljudem duh biesni od slasti tolike«
(s. 107–128).

Imanje Držićeve obitelji bilo je smješteno uza sam izvor rijeke, a graničilo je s posjedom samostana sv. Marije u Rožatu. U neposrednoj blizini, rubom visokih brda što su natkriljivala Držićevo imanje, išla je drž. granica Dubrovačke Republike, protežući se cijelom desnom obalom Rijeke dubrovačke. Na tom je području kopneni teritorij Republike bio najtanji. Nad izvorom nalazio se jedan od najfrekventnijih carinskih prijelaza u Republiku – Golubov kamen. Podanici Osmanskoga Carstva prolazili su tuda različitim poslovima u grad, najčešće da prodaju nešto stočarskih proizvoda i kupe potrepštine prijeko potrebne za život. Vlasi i Turci mogli su i drugim putovima ući na područje Republike, no u tom su slučaju morali putovati morem, prelazeći barkom zaljev Rijeke dubrovačke. Mnogi su se bojali mora, strahovali od utapanja i morskih valova za vjetrovitih dana. Zato Dživo Pešica – predstavljajući se Stancu kao trgovac govedima iz Gacka – govori o dugom putovanju do Dubrovnika: »Putujem na suho, more mi drago nî« (Novela od Stanca, 3, s. 85). Na posjedu Držićevih nedvojbeno je još otprije postojala i kuća u kojoj je Marin boravio i stvarao. Njegovu su pjesmu, kako sam ističe, mogli čuti ranom zorom svi koji su spomenutim putem odlazili u grad ili pak riječni ribari i seljaci koji su u ljetnim mjesecima, kad bi im presušile rezerve, preko Vrijesnoga brda tu silazili po vodu: »Putnici, ki gorom vrh rike putuju, / što spivam ja dzorom s vilama sve čuju« (Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, s. 17–18). Stihovi koje izgovara Obrad u drugom prologu Tirene očituju oduševljenje onim što je vidio kada je, zakoračivši iz planinske zabiti na tlo Dubrovačke Republike, ugledao Rijeku dubrovačku:

»Kaza mi, brate moj, u rieci kraj gore
od vila čudo toj, ko’e se izrit ne more,
ko’e vidjet otidoh, ma ja ne vjerovah.
Ali tuj kad pridoh, u raju se ugledah!
Tuj vidjeh prolitje gdi vodi tihi dan
i gdi blazni cvitje da ide zemlje van;
a ptice razlike odsvud žuberahu,
regbi tuj kraj rike lito pripievahu;
sva narav veselje odasvud kazaše,
a gorko dreselje nadalek stojaše.
Tuj vidjeh njeku vil prisvitla uresa
ke sjaše obraz jak sunce s nebesa,
gdi dipli izbrane dariva Držiću
od riečkih vil strane veleći mladiću:
’Tebi se hraniše dipli ove samomu
ke mnozi želiše u lugu ovomu;
uzmi ih, ter odsad kraj rike na travi
Dubrovnik slavni grad svireći proslavi’«
(s. 93–110).

U komediji Arkulin Držić ističe kvalitetu ribe cipla iz voda Rijeke dubrovačke: »Arkulin: Aglio – luk česan et quella cipolla – kapula, bez koje vi, žene, ne biste mogle sofrikat činit; i zaludu bi bili cipoli riječki i gere lokrumanske, da se lučca kapule najprvo ne podpriga« (I). Sebe definira kao stvaraoca koji djela oživotvoruje uz vodu:

»More li taj rika prislavne gdi vile
vašega jezika slatke pjesni dile
učinit tolikoj tim pjesni od raja,
drag džilju, da s’ ti moj kako sam ja tvoja«
(pjesma br. 20, Odkoli zgar s nebes odluka nemila, s. 21–24).

U poslanici upućenoj Sabu Nikolinovu Menčetiću, u kojoj se žali zbog klevete da je plagirao djelo Mavra Vetranovića, predstavlja se kao ambijentalni pjesnik Rijeke dubrovačke koji i u tom smislu nastavlja tradiciju Šiška Menčetića i Džore Držića: »poslušaj s ljubavi Držića, pri vodi, / u slavnoj dubravi ki s vilam dan vodi, / s kim ȍpćî i hȍdî njekadai Džore, / i Šiško ȉzvodî tanačce kraj gore« (s. 5–8). O kakvim je plesovima riječ, nije jasno, jer Držić spominje različite vrste plesova – one koji se plešu u dvoje i one u kojima sudjeluje više plesača ili igrača. Za pretpostaviti je da je riječ o glazbi, odn. pjesmi uz koju su plesali Držićevi glumci pred dubr. publikom. Scenografiju pastoralnoga ugođaja, zelenih livada i obilja vode Držić nije ni morao domišljati, ona mu se sama nametala u ljepoti okoliša koji ga je do te mjere uzbuđivao da je vlastito oduševljenje krajolikom pretočio u govor Tirene:

»a miriše gora ružicom odsvuda,
putniku umora ter nî čut ni truda;
a tihi vjetrici po poljieh igraju
i vrhe travici razbludno kretaju;
studene vodice a šušnje odasvud,
oko njih ptičice tiraju ljuven blud.
Miloga cvietjica! Oh, ljubko t’ miriše!
Od slasti dušica i srce uzdiše.
Slatko t’ bi pri vodi na cvitju ovakoj
provodil tkogodi s kiem drazim život svoj«
(I, 2, s. 221–230).

Zacijelo je i usmena tradicija u prostor oko izvora uvela vile još mnogo prije Držića, na što upućuju toponimi koji su i danas aktualni: iznad izvora Rijeke nalazi se pećina Vilina kuća, a nešto južnije, nad zaljevom Rijeke, nalaze se Vilinske špilje. Vetranović u nadgrobnici Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba spominje tugu putnika koji uzalud osluškuju zvukove Držićevih instrumenata:

»gdi poli vodice tkogodi prohodi
velike tužice s jadovi provodi,
ter trudan putuje velmi se boleći,
er slatke ne čuje organe zvoneći«.

I u Nadgrobnici gornjega rečenoga Marina Vetranović je spomenuo stvaralačku vezu Rike i M. Držića, po kojem njezine brzice postaše »elikonske bistre vode«.

Autor: Slavica Stojan