REŠETAROV RUKOPIS

REŠETAROV RUKOPIS. Jedini rukopis u kojem su sačuvane sve danas poznate Držićeve drame u prozi, a u njemu nema Tirene, Hekube te pjesama.

Nastao je vjerojatno sred. XVI. st., a u njemu se raspoznaju četiri prepisivača: prvi je prepisao Držićeva djela, Prikazanje od poroda Jezusova i Posvetilište Abramovo Mavra Vetranovića (u rukopisu pripisano Držiću), drugi je dopunio kraj Prikazanja od poroda Jezusova (vjerojatno u XVII. st.), treći je prepisao (potkraj XVI. ili poč. XVII. st.) dvije drame Nikole Nalješkovića (Komedija arecitana u Mara Klaričića na piru /Komedija V./; Komedija od lovaca /Komedija III./), a četvrti Intromedij od Parida Antuna Krivonosovića te početak Dalide Saba Gučetića Bendeviševića. Rukopis se nazivao različito, ovisno u čijem je posjedu bio (Pucićev rukopis, Rukopis A, Praški rukopis), no budući da mu je posljednji vlasnik bio Milan Rešetar, treba ga zvati Rešetarov rukopis. Zajedno s njegovom ostavštinom 29. XI. 1929. otkupilo ga je Karlovo sveučilište u Pragu. Nalazi se u sklopu Rešetarove »Bibliothece Rhacusine«, a zbog činjenice da su uz njega privezani i ispisi Đura Matijaševića iz Držićevih djela Stracci di prose e di versi, tolti dalle Comedie di Marino Darʃcich, pod tim naslovom pohranjen je pod signaturom T 4117 (J 7127), Národní knihovna České republiky – Slovanská knihovna. Najraniji poznati vlasnik bio je Đ. Matijašević; nakon njegove smrti prešao je u posjed dubrovačkog Isusovačkoga kolegija, gdje se njime koristio njegov nećak Ivan Marija Matijašević, potom je bio vlasništvo Meda Pucića, pa Rešetara. Iz Rešetarova rukopisa Josip Bunić prvi je objavio dva Držićeva djela: 1866. u Dubrovniku: zabavniku narodne štionice dubrovačke za godinu 1867. Dunda Maroja, a 1871. komediju Arkulin. Franjo Petračić prvi je iz njega objavio sva Držićeva djela (Djela Marina Držića, 1875), no nije znao ni kad je rukopis nastao ni tko je iz njega ekscerpirao građu privezanu uz rukopis. Pero Budmani prvi je odredio vrijeme njegova nastanka, kao i prepisivača izvadaka, a podatke je objavio tek 1902. u radu »Pjerin« Marina Držića. Označivši ga siglom A, rukopis je iscrpno opisao Rešetar:

»Na žalost dosta je nepotpun: krnj je u početku i pri kraju, a i u sredini na nekoliko mjesta. Pisan je na papiru u formatu male četvrtine (15 × 20 cm), i po svoj prilici bio je nekad uvezan, ali su mu bez sumnje korice kasnije skinute pa je, valjada tek u XIX. vijeku, opet uvezan, i tada su mu prilijepljene meke korice od modrog papira. Kako je pak vrlo čvrsto vezan, tako se ne vidi, po koliko listova ima svaki tabak, a samo posljednji (list 130–139), koji je ocijepljen od ostaloga rukopisa i potpun je, ima sigurno 10 listova. Kakav je sada, u A su najprije 23 lista što sam ja označio rimskim brojevima od I–XXIII; ti su listovi docnije dodani, i na njima su, do 3/4 prednje strane lista XX, izvodi Dum Đura Matijaševića iz nekih drama. Tek poslije tih novijih listova počinje se stari rukopis s arapskom paginacijom od 3–139; trebalo bi dakle da je u njemu 137 listova, ali ih upravo ima samo 105, jer osim l. 1–2 fale još i l. 27–50, 93–98 i 121–124, a po dva su lista označena brojevima 11 i 13 (drugi put sa ’11 : 2’ i ’13 : 2’); kad je pak Petračić imao rukopis u rukama bili su pri kraju još l. 140–143, kojih ja nijesam više našao. Nego ova paginacija nije od prve ruke što je pisala rukopis nego od O. Ivana Matijaševića; istina, bila je i starija paginacija, ali ili je sobom izblijedjela, ili je otrgnut okrajak lista na kojemu je bila zapisana sasvim gore u desnome uglu, ili ju je O. Ivan jako prevukao svojim novim brojem – jednom riječju gotovo se nigdje ne vidi, osim što se na l. ’13 : 2’ sasvim jasno vidi, kako je već opazio Petračić, broj 20 starije paginacije a na l. 14 stariji broj 21. Da se ta starija paginacija slabo vidjela dokazuje i to što O. Ivan u svojemu zapisu u rukopisu M [danas u sklopu Rešetarove ostavštine u Pragu, T 9047/E.12] nije mogao kazati broj lista, jer nije bio još proveo svoju novu paginaciju rukopisa A. Prema tome su dakle sadašnji listovi 11, 11 : 2, 12 i 13 bili stari brojevi 16–19, a budući da među l. 10 i 11 fale bar 2 lista, koji su mogli biti stari l. 14 i 15, to su sadašnji l. 3–10 mogli biti stari l. 7–14, tako da se je onda pred sadašnjim l. 3 izgubilo bar 6 listova a ne samo 2 kako bi izlazilo po novijoj paginaciji O. Ivana. Naravski, kad je O. Ivan imao rukopis u rukama nijesu falili l. 27–50, 93–98 i 121–124, jer bi inače trebalo kazati da je pri novom paginovanju preskočio te brojeve, što se dabome ne može vjerovati; s istoga razloga treba uzeti da je on u početku imao još 2 lista, koje je on obilježio brojevima 1 i 2; a je li imao još štogod poslije l. 143, toga naravski ne možemo znati. Da je pak zbilja O. Ivan proveo tu novu paginaciju, sasvim se sigurno vidi po tome što on u Dum Đurovim izvodima iz A više puta naznačuje gdje se koja komedija počinje u A, pa se ti njegovi brojevi uvijek slažu s brojevima te novije paginacije.

Omakalin monolog, Grižula, II, 6, Rešetarov rukopis (Stracci di prose e di versi, tolti dalle Comedie di Marino Darscich, l. 3r–3v, Prag,
Národní knihovna České republiky – Slovanská knihovna, T 4117 /J 7127/)

U A stvari idu (poslije Dum Đurovih izvoda na listovima s rimskom paginacijom) ovim redom: najprije komedije u prozi, a kao prva na l. 3–10 komedija bez natpisa koja se, po glavnome licu, može zvati Grižula, a kojoj pri kraju fali samo nešto od posljednjih riječi kojim se Grižula oprašta s publikom; to što fali bilo je u vrhu prvoga lista koji je nestao poslije l. 10, jer je na l. 10 i stražnja strana sasvim ispisana, pa tamo nije bilo više mjesta. Naprotiv Grižula se počinje baš u vrhu l. 3a, odakle slijedi da je na ono nekoliko (6?) listova što se je izgubilo pred l. 3 bilo nešto drugo – možebit opet kakva manja komedija za koju je moglo biti dosta 6 listova, možda Pjerin od kojega nam se je sačuvao samo izvod Dum Đurov, i to baš kao prvi njegov izvod iz Držićevih komedija. Ali u doba O. Ivana, kako smo vidjeli, od tih 6 listova bila su ostala samo dva (njegovi l. 1–2), na kojima je dakle mogao biti samo fragmenat te komedije, pa zato on u spomenutom zapisu u M, ne obazirući se na taj fragmenat, govori da je Grižula na prvome mjestu. Poslije Grižule ide druga komedija bez početka, pa zato i bez natpisa, koja se može zvati Mande [Tripče de Utolče] a ide od l. 11–14; njoj fali u početku cijeli prvi akt, pa prvi i drugi prizor i početak trećega prizora drugoga akta, a tako ju je krnju imao i Dum Đuro, koji u početku svojega izvoda iz nje izrijekom kaže (na l. XIIIb) ’niti je nadpisa ni početka’, a prve su riječi u izvodu ’da mu izmamimo jedne deset pjeneza’, koje su gotovo prve i u samoj komediji, samo što je purista Dum Đuro talijansko škudi zamijenio s pjeneza. Za posljednje riječi pri samom kraju Grižule i za početak Mande koji fali mislim da su među l. 10–11 mogla biti 2–3 lista, koji su već u Dum Đurovo doba bili nestali, ali više od toga neće biti tu nestalo, jer inače sadašnji l. 13 : 2 i 14 ne bi mogli imati staru paginaciju 20 i 21. Treća je po redu komedija Skup i obuhvaća l. 15–26, ali i ona je pri samom kraju krnja, te prekida baš ondje gdje sluga Munuo, koji je prouzrokovao cijeli zapletaj, razmršava ga i privodi cijelu stvar srećnomu kraju. Skupa je dakle mogla još biti najviše 1 strana, a Dum Đuro je svakako još imao l. 27 sa svršetkom Skupa, jer u svojemu izvodu iz te komedije on ima (na l. IXb) još četiri rečenice kojih na l. 26 nema. Na 24 lista što poslije Skupa fale (l. 27 do 50) bilo je dakle još obilno mjesta za dvije čitave drame kolik je Skup, ili za jednu veću kolik je Dundo Maroje koji, nešto osakaćen pri samom kraju, zauzimlje 25 listova, to jest l. 51–75a; po svoj prilici i u Dum Đurovo doba Dundo Maroje već je bio tako pri kraju krnj, iako se to ne da zaključivati iz njegova izvoda iz te komedije na l. XVb–XXa, jer je prije kraja l. XX.a prekinuo taj svoj posao što ga je dotjerao do kraja drugog prizora IV. akta (posljednja je prepisana rečenica ’Na što ti se će ono unjiganje obratit?’), te nije ništa ispisivao odavle do 5. prizora V. akta. Najbolje bi na ovo mjesto pristajala ’komedija od Pometa’ kad se u prologu k Dundu Maroju kaže da je ova posljednja bila upravo nastavak Pometu. I Dundo Maroje je dakle krnj pri kraju, ali ni njemu ne fali mnogo, jer se jasno vidi da se primiče kraju – glavni su momenti u razvitku radnje svi već prošli, i još samo preostaje da se vidi kako je baš stvar svršila. Ali dok su i Grižula i Mande i Skup nepotpuni zato što je ispao po koji list iz rukopisa, Dundo Maroje je krnj pri kraju stoga što prepisivač nije dalje u svojoj matici našao, jer donja trećina strane 75a nije ispisana, pa je prazna i cijela strana 75b, kao što su prazni i l. 76–80; očevidno je dakle da je te prazne listove ostavio prepisivač u nadi da će moći kasnije popuniti Dunda Maroja odakle drugovdje, dok je l. 81 po svoj prilici umetnuo O. Ivan, sigurno zato da on opet kasnije popuni Arkulina, koji je sakat u početku, – jer su l. 76–80 od istoga papira na kojemu je pisan rukopis A, dok je l. 81 od drukčijeg papira. Naprotiv nije krnj Dundo Maroje poslije l. 60b, premda je ostao l. 6la prazan, jer po smislu je sasvim jasno da u tekstu ništa ne fali među l. 60b i 61b. Arkulinu, što ide od l. 82–88a, fali u početku po svoj prilici prolog a svakako veći dio prvoga akta, pa je bez sumnje to u rukopisu falilo već kad ga je Dum Đuro imao u rukama, jer, iako toga ne spominje u početku svojega izvoda na l. XIVb, opet i u njega su prve riječi ’bob i leća korizmina hrana jes’ koje su i u samoj komediji prve (sačuvane!) poslije jedne talijanske rečenice. Na l. 88b ’počinje komedija de Džuho Kerpeta e de Hlad’, od koje se je u A sačuvao na toj strani samo nepotpun prolog, ali ju je Dum Đuro imao regbi još cijelu pred očima kad je iz nje (na l. IXb–XIIIb) ispisao raznih rečenica na preko 7 strana, nešto malo manje negoli iz Skupa. Poslije l. 88 imao je O. Ivan još 10 listova koje je on označio brojevima 89–98, ali su se sačuvali samo l. 89–92, koji su sasvim prazni – zašto? Najlakše bi bilo kazati da ih je O. Ivan umetnuo, da na njima iz kojeg drugog rukopisa prepiše Džuha, od kojega je, poslije Dum Đura, našao samo prolog, ali tomu se protivi papir! L. 89–91 imaju filigranu što inače ima A a samo l. 92 od drukčijeg je papira! Ili je dakle od Džuha uA odmah iz početka bio samo prolog pa pisar ostavio nekoliko listova praznih, da ga popuni iz drugog rukopisa, a Dum Đuro je za svoje izvode zbilja našao taki drugi rukopis, – ili je poslije l. 88 iz A ispalo nekoliko listova s nastavkom Džuha, ali tada ne znamo zašto je pisar ostavio prazne l. 89–91, dok bismo se mogli domisliti da je O. Ivan dodao l. 92 i još 93–98 (koji su kasnije nestali) baš u tu istu svrhu popunjavanja Džuha.

Dživov monolog, Skup, IV, 8, Rešetarov rukopis (Stracci di prose e di versi, tolti dalle Comedie di Marino Darscich, l. 24v, Prag,
Národní knihovna České republiky – Slovanská knihovna, T 4117 /J 7127/)

S tom novom prazninom prestaju komedije a nastaju oba tobože Držićeva prikazanja, i to u prvome redu Porod Jezusov, koji ide od 99a–111a; nego i on je u A bio u početku krnj, ali po svoj prilici tako krnja dobio ga je u ruke tek O. Ivan; svakako on je (kako se vidi po pismu) iz drugog rukopisa popunio na l. 99 ono što je falilo u pristupnoj igri do drugoga stiha što govori Tasovac drugi put, samo što je O. Ivan prepisao i prvu polovicu trećega stiha (’ter božja taj sila’), po svoj prilici zato da se vidi da su oba posljednja stiha, od njega prepisana, u neposrednoj vezi s prvim stihom (trećim Tasovčevim) što je u samom vrhu na l. 100a, a da ne bi ko pomislio da što po srijedi fali budući da je na l. 99b poslije prva dva Tasovčeva stiha ostalo nešto prazna prostora. Taj prazni prostor na l. 99b; pa uopće to što O. Ivan šire piše negoli A, govori za to da u A početak Poroda Jezusova nije zauzimao cijeli jedan list, nego je možda na cijeloj prednjoj strani bio svršetak jednog drugog komada. Nego matica s koje je ovo prikazanje prepisivao pisar A bila je i inače nepotpuna. Tako je na l. 100b najdonja četvrtina strane prazna, a posljednje riječi ’Vukas: (hvala prevučeno) Hvala ti na daru, Uglješa brate’ ponavljaju se u vrhu l. 101a, pa se može misliti da je pisar A na tome mjestu isto tako postupao, kao što smo vidjeli da je činio O. Ivan nadovezujući svoj l. 99 na stari list 100. Sasvim je pak sigurno matica pisara A bila nepotpuna poslije stiha 1370, što ga je on (od 2 stupca na koje je razdijeljen l. 110a) zapisao nekako u sredini a sve ostalo ostavio prazno, pa je na tome praznom prostoru lista 110a druga ruka zapisala stihove 1370–1406 i prozu za njima, a pisar A nastavlja na l. 110b riječju ’Prorok’. Ta druga ruka nije ni jednog ni drugog Matijaševića nego nekakva krupnija i grublja iz XVII. vijeka, koja je opet pri dnu lista 111a zapisala 4 posljednja stiha 1513–1516 i riječ ’Svrha’. Neposredno uz Porod Jezusov pristaje na l. 111b–116a drugo prikazanje, Posvetilište Abramovo, a to je jedina drama što je u A sačuvana baš potpuno, samo što na l. 111b nema nikakva natpisa nego se počinje s prvim stihom prologa a da nema nad njim ni te riječi ’Prolog’. Završuju u A niz prepisanih drama obje Držićeve Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona (na l. 116b–118b) i Novela od Stanca (na l. 118b–120b), koje su obje nepotpune zato što je otrgnuta najdonja trećina lista 118, pa zato Veneri fale na prednjoj strani u lijevome stupcu proza poslije stiha 231 i stihovi 232–247 a u desnome posljednje dvije riječi stiha 268 i 269 te stihovi 270 do 285, a na stražnjoj strani (u lijevome stupcu) prve riječi stiha 309 i 310 te stihovi 311–322; Stancu je pak osakaćen natpis a fale stihovi 1–14; taj je list u A docnije zakrpljen praznim papirom za koji bih, po filigrani, rekao da ga je Dum Đuro prilijepio. Poslije Stanca, to jest poslije l. 120, fale opet 4 lista što su nosili brojeve 121–124, pa se ne može znati jesu li bili prazni ili je na njima bilo što napisano, a ako jest, što je to moglo biti – nešto od Držića ili od kojeg drugog pjesnika? Ako je pak bilo nešto Držićevo, onda bi trebalo misliti prije svega na Pjesni ili Tirenu kojih u A sada nema; nego na 4 lista, dakle na 8 strana, na kojima A piše pjesme u 2 stupca obično sa 42–45 redaka, moglo je stati oko 720 stihova, pa Tirena sa svojih 1690 stihova nije mogla nikako da stane, dok bi Pjesni sa svojih 735 stihova mogle da stanu, iako nešto zbijeno, a stale bi vrlo komotno ako bismo uzeli, što bi moglo biti, da su tamo bile baš samo Pjesni ljuvene bez Tužbe Ljubmira i drugoga prologa Tireni, bez kojih Pjesni broje samo 530 stihova. – Poslije te nove praznine slijede na posljednjim listovima neke druge stvari, koje su napisane od druge dvije ruke, ali na istome papiru na kojemu je inače pisan A, što dokazuje da i to pripada staromu rukopisu a nije kasnije s njim sastavljeno: prva ruka, – koja nije nikako ni jednoga ni drugoga Matijaševića, a nije ni onoga pisara što je popunio Porod Jezusov pri kraju, nego će biti iz kraja XVI. vijeka ili iz samog početka XVII.oga te piše tanka, među sobom nevezana ali poveća slova, – napisala je dvije Nalješkovićeve drame, a to su na l. 125–131a ’Komedija arecitana u Mara Klaričića na piru’ a na l. 131b–136b (na kojoj su posljednjoj strani samo 4 stiha i riječ ’Svrha’) ’Komedija od lovaca’; te su obje komedije izdane, po mlađim rukopisima i bez ikakva natpisa, u V. knjizi Starih pisaca hrvatskih kao ’Komedija V’ i ’Komedija III’. Od druge, mlađe i grublje i vrlo nevješte ruke napisana je na l. 136b–139 ’Intromedija od Parida i od pastira…’, čemu je, opet nova ruka dodala ’složen po Antunu Krivonosoviću’; nego sada je i taj komad pri kraju krnj, jer su otpali l. 140–143, a od Petračića znamo da je na l. 140 bio svršetak te ’intromedije’ a na l. 141–143 tragedija Dalide od Savka Gučetića Bendeviševića, samo što, naravski, to je mogao biti samo početak Dalide s kakvih 500 stihova, dok ih Dalide (s dopunama u 9. knjizi Građe) broji oko 4000! Ovo je dakle sadržaj rukopisa A: 1) l. I–XXIII (l. XXb–XXIII prazni) izvodi Dum Đ. Matijaševića iz nekih Držićevih komedija; 2) l. 1–2, i još kakva 4 lista pred njima, jedna Držićeva komedija, možda Pjerin; 3) l. 3–10 Grižula; 4) fale 2–3 lista sa svršetkom Grižule i početkom Mande; 5) l. 11–14 Mande; 6) l. 15–26 Skup; 7) l. 27–50 (fale) svršetak Skupa i Pomet? 8) l. 51–75a Dundo Maroje; 9) l. 75b–81 prazni za dopunu Dunda Maroja i Arkulina; 10) 82– 88a Arkulin; 11) l. 88b prolog Džuha; 12) l. 89–98 (l. 93–98 nestali) prazni za dopunu Džuha?; 13) l. 99a do 111a Porod Jezusov; 14) l. 111b–116a Posvetilište Abramovo; 15) l. 116b–118b Venere; 16) l. 118b– 120b Stanac; 17) l. 121 do 124 (nestali) Pjesni?; 18) l. 125–136b dvije Nalješkovićeve komedije; 19) l. 136b–140 (l. 140 nestao) Krivonosovićeva ’intromedija’; 20) l. 141–143 (nestali početak Gučetićeve Dalide.

Pometov monolog

Pometov monolog, Dundo Maroje, II, 1, Rešetarov rukopis (Stracci di prose e di versi, tolti dalle Comedie di Marino Darscich, l. 34r–34v, Prag,
Národní knihovna České republiky – Slovanská knihovna, T 4117 /J 7127/)

Sve Držićeve drame u A, pa i oba prikazanja što su među njima, dakle sve osim br. 1 i 18–20, i osim dopunâ u br. 13, pisala je jedna ista ruka koja piše sitna i tanka, prilično pravilna slova što većinom nijesu povezana među sobom nego stoje svako za sebe, tako da rjeđe biva da su 2–4 slova ispisana jednim istim potezom pera, a samo iznimice biva da je tako ispisana cijela riječ s preko četiri slova. Pojedina slova i cijele riječi ponajviše su sasvim jasni, tako da se vrlo rijetko dešava da se koje slovo, a još ređe koja riječ teško čita; a gdje to ipak biva, tomu ponajviše nije kriv pisar nego ili mastilo, koje je gdjegdje izblijedjelo, ili papir, koji se je istrošio pa su se stvorile u njemu rupe, ili napokon uvez, koji je zahvatio po koje slovo, te se samo od česti vidi ili čak ne vidi nikako. Pisar je jako štedio prostorom, pa je u njega sve jako zbijeno, te zato prozu piše redovno bez prekidanja cijelom širinom strane, dok stihove piše u dva stupca. Broj redaka nije jednak, koleblje se među 40–46, ali ponajviše ih je 42–45; gdje pak na koncu rastavlja riječ, tu ne meće nikakva znaka nego naprosto na jednome retku piše neka slova a na drugome ostala,pri čemu se nikako ne obazire na slogove. Što se pak tiče vremena kada je A pisan (a odslije razumijem pod A u prvome redu ono što je pisala ta prva ruka) (…) neće biti mlađi od sredine XVI. vijeka: to dokazuje prije svega njegovo pismo koje je dosta slično pismu Nikše Ranjine koji je od g. 1507 dalje prepisivao pjesme Šiška Menčetića i Džore Držića (strica našega Marina) a od g. 1508 dalje dubrovački lekcionar, premda s druge strane sasvim je sigurno da N. Ranjina nije pisao A. Da je A pisan oko g. 1550 potvrđuje nam i papir: u A gotovo svaki list ima filigranu (vodeni znak), i to ili monogram AP (obično u donjemu desnom kutu, ali okomito na desnu visinu) ili ’jaganjca božjega’ u dvostrukoj kružnici s križem na vrhu (uvijek u sredini lijevoga ruba, tako da se na svakom listu vidi samo, sad veća a sad manja, njegova polovica). Po C. M. Briquetu (Les Filigranes I., Genève 1907) ’jaganjac božji’ nalazi se često kao filigrana na talijanskom papiru u XVI.om i XVII. vijeku, i to u mnogim varijantama; tako se u arhivu grada Fabriano našlo 13 raznih varijanta iz g. 1542 do 1586, – ali među slikama što ima Briquet na svojim tablama samo je broj 52 koji ima uz jaganjca i monogram AP, a ta je dvostruka filigrana nađena na dokumentima pisanim g. 1551, pa je vrlo vjerojatno da je i papir rukopisa A iz iste fabrike i iz istoga vremena, iako slika jaganjca u broju 52 u Briqueta nije baš ista kao u A (kružnica je na pr. jednostruka), ali je zato monogram vrlo sličan, i prečaga slova A slomljena je kao što je u rukopisu A. – Za grafiku u A kazaću samo neke za taj spomenik naročito karakteristične osobine. U glavnome i on piše kako je dobro poznato da su uopće pisali stari Dubrovčani, i to kako su pisali prije Gundulića, to jest ne razlikujući redovno s od z, ni i-u od j-v već pišući bez razlike s ili ʃ za s i z, i za i i j, u za u i v, a samo kao majuskule J za I i J a V za V i U; naprotiv razlikuje š od ž u toliko što, iako vrlo često piše x bez razlike i za š i za ž, opet ima i često sc (ʃc), ali gotovo uvijek samo za š. Napose pak za i ima vrlo često i j, i to redovno na kraju riječi a samo iznimice u sredini. U red starijih spomenika ide A napokon i po tome što za đ piše uvijek ģ (sa i za njim ili bez njega), ne razlikuje dakle u pismu đ od ģ, koji posljednji glas ima vrlo često u talijanskim riječima; naprotiv vrlo lijepo razlikuje (kako inače i svi koji tako pišu g za đ i za ģ) ć od č pišući ono prvo sa ch a ovo drugo sa c(i). Rijetko A udvaja slova, i tada po pravilu piše dvostruki vokal za dugi vokal a dvostruki konzonant poslije kratkog vokala, naročito tako piše dvostruko ss, za koje se može konstatovati da ga u početku rjeđe upotrebljava negoli kašnje. Nema pak posla s kvantitetom što redovno piše dvostruko u za v pred konzonantom ili na kraju riječi; naprotiv y (obično s jednom tačkom ili, rjeđe, s dvije tačke nad njim) uzimlje (upravo mjesto ij) kao dvostruko, dakle kao dugo i. Ali specijalno za kvantitet A je vrlo važan, jer vrlo često ima nad vokalom akut (koji je, istina, kadšto tako sitan da izgleda kao tačka ili se jedva vidi), pa uz rijetke izuzetke taj akut bilježi dug vokal, te time sam vrlo lijepo pomaže da utvrdimo kvantitet dubrovačkoga govora XVI. vijeka. Majuskulâ A nema u tekstu nego samo u početku natpisâ, stihovâ i imenâ licâ što govore, a nema ih u tekstu zato što redovno nema ni interpunkcije; samo katkada dijeli dugim zarezom riječ od riječi, naročito prijedlog od riječi što ide za njim ili s kojom je složen, a katkada ih dijeli također tačkom i zarezom. Treba napokon spomenuti i to, da A katkada na kraju retka poviše posljednjega sloga ili uza nj meće svoj akut, tako da bi se reklo da i tu hoće da time naznači dužinu vokala, dok uistinu tako bilježi samo svršetak retka.

Osim onoga što j e prije spomenuto da su u A dopunjavali i dodavali neki pisari iz kraja XVI. vijeka i iz XVII.oga, nešto su s njim imali posla u XVIII. vijeku oba Matijaševića. Za O. Ivana, isusovca, već je kazano da je on popunio početak Poroda Jezusova i da je proveo novu paginaciju u cijelome rukopisu; on je nadalje, naročito u početku gdje su papir i pismo dosta stradali, precrtao crnjim mastilom i pojedina slova a i cijele riječi, da se lakše čitaju, a s druge strane i jako zamrljao mastilom neke kletve koje su se njemu činile nepristojne, tako da se samo neke mogu ipak pročitati. Inače nije dirao u tekst niti ga je ispravljao ni dotjerivao, samo što je, sigurno on, promijenio donekle natpis Grižule. Osim toga je poviše natpisa Venere dodao da je to ’Marina Držića Dubr.’ i dodao slično nešto na kraju Stanca. Dum Đuro pak, – osim što je možda u početku Arkulina napisao ’Komedija Arkulin’ (ali bi mogao to biti i O. Ivan, jer im je pismo za čudo nalik jedno na drugo) i valjada zakrpio list 118, nije nikako dirao u sam rukopis nego mu je sprijeda dodao 23 lista na kojima je, do l. XX.a, ispisao neke rečenice iz nekoliko Držićevih komedija. Ti izvodi imaju na l. Ia natpis ’A. M. D. G. – Adi 11. Giugno 1702. – Stracci di prose e di versi dalle Comedie di Marino Darʃcich.’, a uzeti su iz 6 komedija: l. na l. Ia–Va ’Dalla Comeda. intitolata Pjerin’; 2. na l. Va–IXb ’Dalla Comedia intitolata Skup, prikazana u Saba Gajčina na piru godišta 1555 mjeseca marča’ (k čemu je O. Ivan dodao na rubu ’Na listu 15 : 1 : ’); 3. na 1. IXb–XIIIb ’Dalla Comedia intitolata Giuho Kaerpetta’ (a O. Ivan dodao na rubu ’prikazana na piru u Rafa Gučetića. – Na listu 88 : 2.’) s datumom pri kraju izvoda ’Adi 18. Giugno 1702.’; 4. na listu XIIIb–XIVb ’Adi 18. Giugno 1702. – Niti je nadpisa ni početka’ (a O. Ivan dodao ’Na listu 11 : 1.’, izvod je naime iz Mande); 5. na l. XIVb do XVb ’Adi 19. Giugno 1702. – Dalla Comedia intitolata Arkulin’ (a O. Ivan dodao ’Na listu 82. 1.’); 6. na l. XVa–XXa ’Adi 20. Giugno 1702. – Dalla Comedia intitolata Dundo Maroje prikazana u Vijećnici od kompanjije Pomet-družina. 1550.’ (a O. Ivan dodao ’Na listu 51. 1.’). Po tim se izvodima vidi da je Dum Đuro ispisivao rečenice koje su mu se činile naročito interesantne bilo u pogledu smisla bilo u pogledu jezika, iako se za svaku lijepo ne vidi zašto je baš on o nju zapeo; ispisivao ih je obično istim redom kojim su išle u matici, al je opet katkada poremetio taj red, po svoj prilici samo zato što je redak napola prazan popunjavao kraćom rečenicom što je našao u daljemu tekstu; ne može se pak znati zašto se Dum Đuro nije držao reda kojim u A idu komedije jedna za drugom. Za nas ovi izvodi nemaju naročite važnosti, jer je Petračić u svojemu izdanju spominjao rijetke slučajeve gdje se oni ne slažu sa A, pa tako sasvim jasno proizlazi da je Dum Đuro u glavnome savjesno ispisivao a samo je gdjegdje, biće često nehote, zamjenjivao starije Držićeve oblike svojim novijim, a smišljeno mjesto nekih talijanskih riječi uzimao narodne (na pr. u Skupu ’blago’ mjesto ’tezoro’). Ali je ipak taj Dum Đurov posao u toliko važan što nam je sačuvao i nešto čega u A nema: Pjerina i Džuha Kerpete (osim prologa) u A nikako nema, pa nam je izvod iz Pjerina vrlo dobro došao, jer je na njegovu temelju Budmani mogao u 148. knjizi Rada u glavnim crtama rekonstruisati tu komediju, a po izvodima iz Džuha možemo bar nagađati, da je to bio komad s nekom dvostrukom radnjom iz kruga pastirske igre i građanske komedije; naprotiv od ono malo riječi na kraju Skupa što ih on ima a nema ih A, nema ni za nas nikakve pomoći. Pita se, otkle je Dum Đuro uzimao ono čega u A nema? Za svršetak Skupa sigurno je da ga je Dum Đuro još imao u A, jer su se na tome mjestu tek poslije O. Ivana izgubila 24 lista, ali, teško je izaći na kraj s Džuhom, jer poslije njegova prologa već je pisar A ostavio nekoliko listova praznih, a to bi značilo da i u njegovoj matici osim prologa nije bilo ništa više; za Pjerina također teško je naći pravog mjesta: poslije Skupa bilo bi ga, ali tamo mislim da bolje pristaje Pomet, a u početku rukopisa teško da je on bio (premda je Dum Đurov izvod iz Pjerina baš na prvome mjestu), jer je O. Ivan imao pred očima posljednja dva lista što su bili pred Grižulom, pa bi on sigurno opazio da se posljednje rečenice u Dum Đurovu izvodu tamo nalaze i to pribilježio na rubu lista, kao što je učinio za ostale njegove izvode. Nije stoga nemoguće da je Dum Đuro za Pjerina, a možebit i za još koju komediju, imao nekakav drugi rukopis; pa u prilog toj misli moglo bi govoriti to što za Skupa Dum Đuro u natpisu kaže da je prikazan ’godišta 1555 mjeseca marča’, a toga u A nema; a za Džuha opet O. Ivan na rubu dodaje ’prikazana na piru u Rafa Gučetića’, čega opet u A nema, – ako nijesu obojica to utvrdili prema bilješkama što su mogli naći u državnom arhivu.

Iako dakle jako osakaćen, rukopis A je najvažniji izvor za Držićeva djela, jer je najpotpuniji i najstariji; naprotiv ne može se reći da je i najbolji: vidi se da je prepisivač brzo radio, pa je na mnogo mjesta morao da prevuče riječ zato što je u žurbi nešto krivo pročitao ili preskočio. Nego nije on svuda opazio i ispravio svoju pogrešku, pa je tako na mnogo mjesta ostalo njegovih pogrešaka koje mijenjaju smisao ili ga uopće nemaju, a kojim se ne možemo svaki put domisliti, niti ih možemo ispraviti s pomoću drugih izvora. Osim toga očevidno je da je prepisivač u jeziku ponešto i mijenjao, to jest mjesto nekih oblika koji su se u sredini XVI. vijeka u Dubrovniku u pjesmama pisali a u živom govoru nijesu govorili, on je uzimao – hote ili nehote – oblike života dubrovačkoga govora, naročito jekavske mjesto ikavskih. Ne znam pak ima li se pripisati toj njegovoj žurbi ili slabomu razumijevanju što riječi po pravilu piše doista odvojeno kako treba a samo akcenatske jedinice piše, po starom običaju, zajedno, ali opet vrlo često piše riječi tako da se čini da ih nije dobro razumio, te ih sastavlja ili rastavlja naopako; ali bih opet rekao da je tomu prije krivo to što on slova ponajviše piše odvojeno jedno od drugoga, pa se lijepo ne vidi gdje koja riječ baš prestaje«

(Djela Marina Držića, 1930).

Autor: uredništvo