RABELAIS, FRANÇOIS

RABELAIS, FRANÇOIS, francuski književnik (Chinon, oko 1494. ili 1484 – Pariz, 9. IV. 1553).

Rabelais, Pantagruel

François Rabelais, Pantagruel, Lyon, 1532.

Bio je franjevac, potom benediktinac te svjetovni svećenik; tajnik više crkv. velikaša (biskupa Geoffroya d’Estissaca, kardinala Jeana du Bellaya); 1551–53. kanonik kurija u Meudonu i Jambetu. Doktorirao je medicinu u Montpellieru, bio grad. liječnik u Lyonu i Metzu. Knjigom Užasni i strašni čini i pothvati vrlo glasovitoga Pantagruela, kralja Dipsoda, sina velikoga Gargantue (Les Horribles et espoventables faicts et prouesses du très renommé Pantagruel, roy des Dipsodes, fils du grand Gargantua, 1532) započeo je ciklus romana o divovima Gargantui i Pantagruelu te Pantagruelovu pratitelju Panurgeu, nastavljen trima knjigama objavljenima za života (1534, 1546, 1552); peta knjiga, objavljena 1564, nastala je kompilacijom Rabelaisovih rukopisa i tekstova drugih autora. Rabelaisovo djelo slojevita je kombinacija pučke kulture i humanističke erudicije, s mnogobrojnim aluzijama na onodobne osobe, događaje, institucije i vjerovanja. Ciklus je kompendij humorističkih oblika u rasponu od burleske, preko parodije (viteških romana i epova) do satire (političke i anticrkvene), od vulgarne farse preko profinjene ironije do komedije intrige i karaktera. Varijacijama postupaka preuveličavanja, gomilanja, nabrajanja, izokretanja, izobličavanja, s mnogobrojnim igrama riječima, glavnu pozornost pridaje jedenju, pijenju, spolnom općenju, tjelesnom izlučivanju, kao konkretizacijama poništavanja granice unutarnjeg i izvanjskoga, izvrtanja hijerarhije visokoga i niskoga, miješanja svjetovnoga i sakralnoga, dopuštenoga i zabranjenoga.

Iako je malo vjerojatno da je M. Držić čitao Rabelaisa, postoji mogućnost da je bio upoznat sa značajkama njegovih prvih romana. Sličnosti koje se između njihovih djela mogu utvrditi odnose se ponajprije na slijeđenje toposa i motiva koji pripadaju širem kompleksu karnevaleskne književnosti, odn. imaju izvore u istim arhetipovima pučke kulture. To su topos obrnutoga svijeta vezan uz motiv putovanja u imaginarne zemlje i prikaz naopakih ljudi te slavljenje hrane i užitka jedenja. Pritom u obojice obrnuti svijet poprima i alegorijsku funkciju, putovanje u imaginarne zemlje dobiva značajke parodije tog motiva u ozbiljnoj književnosti, obojica naopake ljude ocrtavaju grotesknim postupcima, a slavljenjem hrane i vina afirmiraju epikurejstvo kao vrhovni domet ljudske egzistencije. Ti se toposi i motivi u Držića nalaze ugl. u Dundu Maroju, i to napose u prologu negromanta Dugoga Nosa te Pometovim monolozima, dok se u Rabelaisa višestruko ponavljaju. Količinska razlika može se opravdati općom razlikom modusa: Rabelais se upisuje u modus satire (čija su gl. obilježja invektiva i fantastika), a Držić se nastavlja na obrasce nove komedije; stoga je razumljivo da je spomenutih elemenata najviše upravo u onim dijelovima njegova komediografskog opusa koji se bliže satiričkoj staroj komediji poput prologa Dugoga Nosa. Držića je prvi u vezu s Rabelaisom doveo Živko Jeličić, koji je u eseju Marin Držić – pjesnik sirotinje XVI. vijeka (1948) Pometa proglasio figurom dostojnom Rabelaisa. Dodirne točke dvojice književnika u obradi hranidbenih motiva kao i opisa imaginarnih zemalja komentirao je Leo Košuta u studiji Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« (Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964), Zvonimir Mrkonjić je u eseju O Držićevoj teatralnosti (1969) proglasio Držićev teatar apologijom tjelesnosti te je među piščevim uzorima naveo i Rabelaisa, Frano Čale je u komentarima uz Dunda Maroja usporedio divinizirajući efekt vina u obojice pisaca (Marin Držić: Djela, 1979), dok je Charles Béné u studiji Humanistički mitovi i politički nered: Dundo Maroje i Marin Držić (Mythes humanistes et désordre politique: L’Oncle Maroje et Marin Držić, 1996) usporedio njihovu obradu putovanja u imaginarne zemlje.

Podijelite:
Autor: Bruno Kragić