PUPAČIĆ, JOSIP

PUPAČIĆ, JOSIP, hrvatski pjesnik (Slime kraj Omiša, 19. IX. 1928 – otok Krk, 23. V. 1971).

Studij jugoslavistike završio 1955. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1959. izabran za asistenta na Katedri za stariju književnost. God. 1961–63. bio je lektor hrv. jezika u Lyonu. U mladosti je objavljivao u Izvoru i Studentskom listu, bio je urednik i član redakcije Krugova i Književnika, s Antunom Šoljanom i Slavkom Mihalićem suurednik Antologije hrvatske poezije dvadesetog stoljeća (1966). Sa suprugom i kćeri poginuo je u zrakoplovnoj nesreći. Objavio je pjesničke zbirke Kiše pjevaju na jablanima (1955), Mladići (1955), Cvijet izvan sebe (1958), Ustoličenje (1965), Moj križ svejedno gori (1971).

O M. Držiću napisao je studiju Pjesnik urotnik (o političkim planovima Marina Držića) (1969), u kojoj reagira na ideologijom zasićene sudove »o etičnosti i integritetu Držićeve ličnosti«, posebno one Jorja Tadića (Marin Držić /1508–1567/, u knj. Dubrovački portreti, 1948) i Ive Batistića (Zavjerenička pisma Marina Držića, 1967) te nešto manje radikalan pristup Milana Rešetara (Djela Marina Držića, 1930), Dragoljuba Pavlovića (O revolucionarnom pokušaju Marina Držića iz 1566 godine, 1949) i Vinka Foretića (O Marinu Držiću, 1965), ne prihvaćajući tumačenje da je »Držić predstavnik obogaćenog građanstva«, kao ni tumačenje Živka Jeličića (Marin Držić Vidra, 1958) prema kojemu je Držić glasnogovornik »proleterizirane mase«. Revalorizira Držićev moralni lik, oslobađajući ga »svih – bilo desnih bilo lijevih – ideoloških atributa, da ne kažemo zabluda«. Za njegovu su analizu važna tri pitanja: a) koji su pravi motivi Držićeve urote; b) tko je iza njega stajao ili na koga je u Dubrovniku računao; c) zašto se za pomoć obratio baš toskanskom vojvodi. Zaključuje da je »jedan od najodsudnijih motiva Držićeve pobune u svojoj osnovi patriotske naravi«, s intencijom da ojača i »iznutra učvrsti« Republiku, a nije odbacio ni pretpostavku da je Držićev posjet Turskoj s Christophom Rogendorfom možda imao kakve veze s budućom urotom, pogotovu ako se razmotri u kontekstu Držićeve prošpanj. orijentacije, pristaša koje je bio Marin Stjepanov Džamanjić, koji je Držića i preporučio Rogendorfu. Prihvatio je Jelačićevu tezu da su ljudi nahvao u prologu negromanta Dugoga Nosa komedije Dundo Maroje dubr. vlastela te da je – kako je tumačio Leo Košuta (Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964) – nahvao »svaki čovjek koji je u odnosima sa svojim bližim izgubio razum«, a vjerovao je da je Držić u Dubrovniku imao istomišljenike te da Luka Nikolina Sorkočevića i Frana Franova Lukarevića u pismu od 28. VIII. 1566. nije spomenuo bez razloga. Smatra da bi Dubrovnik, neovisno o prisutnosti toskanskoga vojvode, sačuvao relativnu neovisnost, a dobio zaštitu prema drugim inoz. silama. Ističe etičku dimenziju urotničkih pisama, nastavljajući se na poticajne rezultate Frana Čale u radovima Pometov makjavelizam: od umjetničke vizije do urotničke zbilje (1967) i Što je Držiću Hekuba (1967), u kojima je pokazao podudarnosti s nekim mislima iz Vladara (Il Principe, 1532) Niccolòa Machiavellija, pri čemu ističe da se Držićevi polit. stavovi samo donekle poklapaju s Cosimovima. »Ideja o uroti potpuno je u skladu s Držićevim pogledima na život; njegov pothvat u Firenzi ne znači ništa drugo nego ozbiljan i dugo pripreman moralni čin, koji baca jasnije svjetlo i na Držićevo djelo i na Držićev život, a koji označava logičan završetak njegova životnog puta, te se potpuno uklapa u cjelinu njegovih moralnih i intelektualnih načela«.

Autor: uredništvo