PUCIĆ, MEDO (pseud. ORSAT POČIĆ)

PUCIĆ, MEDO (pseud. ORSAT POČIĆ), hrvatski pjesnik, publicist i prevoditelj (Dubrovnik, 12. III. 1821 – Dubrovnik, 30. VI. 1882).

Podrijetlom iz dubrovačke vlastelinske obitelji. Pravo je studirao u Padovi i Beču. U najranijoj mladosti bio je dvoranin vojvode od Lucce, a dobar dio života proveo je u kult. središtima Europe, pa je tako došao u doticaj s Janom Kollárom, koji je potaknuo njegovu sveslavensku orijentaciju. U Italiji je njegovao intenzivne odnose s Antunom Kaznačićem Spirom, Dimitrovićem, Petrom Preradovićem, Ivanom Kukuljevićm Sakcinskim. Surađivao je sa zadarskim, karlovačkim i zagrebačkim preporodnim krugom. Boraveći u Srbiji, postao je odgojitelj kneza Milana Obrenovića u Beogradu (1868–74); poslije se vratio u Dubrovnik, gdje je živio do smrti. Pokrenuo je mnoge publikacije: dvojezične Sedmične uspomene (Rimembranze della settimana) iz 1848, list L’Avvenire (1848/49) na tal. jeziku, u kojem se, uz ostale dubr. preporoditelje, zauzimao za ujedinjenje s banskom Hrvatskom, knjiž. almanah Dubrovnik: cviet narodnog književstva (1849–52), kojemu je bio utemeljitelj i pokretač, uz Matiju Bana i Ivana Augusta Kaznačića. Kako je osnovni program almanaha bio poticati i razvijati književnost na nar. jeziku, ali i očuvati slavu stare dubr. književnosti, uznosili su se M. Držić, Nikola Nalješković, Mavro Vetranović, Ivan Gundulić, Pucić je objavljivao studije iz knjiž. povijesti Dubrovnika i usmene književnosti te prijevod Odiseje. Jedan je od pokretača i dubr. časopisa Slovinac (1878). Prevodio je Platona, pojedina pjevanja Gundulićeva Osmana, Adama Mickiewicza i hrvatske nar. pjesme na talijanski, a u tršćanskim glasilima Gazzeta di Zara i La Favilla upoznavao je zapadnoeur. svijet sa sveslavenskim kult. idejama. U pjesmama je proklamirao preporodne ideje (Bosanske davorije, 1841; Slovincim u Mlecima, 1843). U zbirci pjesama Talianke (1849) odstupa od davorijskih tonova, a elegično intonirana Žalosnica (1852) jedno je od njegovih najboljih poetskih ostvarenja. Pod utjecajem Mickiewicza napisao je 1864. »ep iz dubrovačkog života« Cvieta. God. 1862. objavio je pov. pjesan Karađurđevka.

Jedini rukopis u kojem su sačuvane sve danas poznate Držićeve drame u prozi – nastao vjerojatno sred. XVI. st. – pripadao je najprije Đuru Matijaševiću, koji ga je zavještao dubrovačkom Isusovačkom kolegiju, a potom je dospio u vlasništvo Pucićeve obitelji. U radu »Pjerin« Marina Držića (1902) Pero Budmani spominje zaslugu M. Pucića što je rukopis pronašao, a on ga je na korištenje 1870-ih dobio upravo od njega, isto kao i Franjo Petračić za prvo izdanje Držićevih djela (Djela Marina Držića, 1875) pa ga zato i zove Rukopis Pucićev.

Autor: Viktoria Franić Tomić