PROZA

PROZA. Kao jedan od dvaju osnovnih književnih medija proza je izražajno sredstvo Držićevih komedija Dundo Maroje, Skup, Arkulin, fragmentarno baštinjenih drama Tripče de Utolče, Džuho Krpeta, Pjerin i, nedvojbeno, izgubljenoga Pometa.

Nasuprot tim proznim djelima stoje Držićeve drame u stihu: Tirena, Novela od Stanca, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i tragedija Hekuba. Između dviju skupina nalazi se Grižula, u kojoj se proza i stih izmjenjuju kao govorni modusi primjereni komunikaciji različitih skupina likova. U eur. književnosti Držićeva vremena vernakularna proza uživala je dvojstven status. S jedne strane nezaustavljivo se povećavao repertoar knjiž. vrsta u kojima se ona doživljavala kao normalan medij (komedija, novela, praoblici romana, nefikcionalni oblici na razmeđu umj. književnosti i memoaristike, epistolografije, historiografije, filologije, filozofije, prirodne znanosti), a povećavao se i broj kanonskih djela pisanih prozom. S druge strane, teorija književnosti mnogo se više bavila dijelom knjiž. produkcije koji je ostao u okviru aristotelovskoga pojma poesis, ponajviše tragedijom i epom, gdje je normalan medij bio stih.Dubrovački i dalm. pisci XV. i XVI. st. brzo su prihvatili pjesničke knjiž. vrste u kojima su se očitovale emancipacijske tendencije renesanse (petrarkističku liriku, vergilijanski ep, kronikalno pjesništvo, pastoralnu dramu). Čini se međutim da su nedostajali uvjeti za jednako uspješan prijam proznih vrsta. Glavni je destimulirajući činitelj zacijelo bio u višejezičnosti istočnojadranskih komuna za ranoga novovjekovlja, koja je uvjetovala da su bitne sfere javnoga života, poput obrazovanja, znanosti, municipalne politike, a djelomično i trgovine, bile prepuštene latinskom i tal. jeziku. Budući da je vernakularna proza i na velikim jezičnim prostorima prodirala u knjiž. sistem ugl. sa strane i odozdo – tj. manje iz kanonizirane tradicije nego iz izvanknjiževne, a dijelom i iz supkulturne komunikacije – može se zamisliti da je u Dubrovniku i Dalmaciji trajno nedostajala kritična masa javnoga diskursa koja bi domaći jezik pogurnula prema višem stupnju standardiziranosti i funkcionalne polivalencije, omogućila njegovo neprekidno leksičko bogaćenje te od njega načinila sredstvo podobno za kognitivnu i estetičku eksploataciju suvremenoga svijeta, čemu su sve više težile ranonovovjekovne prozne vrste, fikcionalne i nefikcionalne. Jedini iskoristivi temelj bila je svakidašnja komunikacija srednjih i nižih društv. slojeva. Prihvativši prozu kao medij velike višečinske komedije, Držić je, naoko, slijedio liniju manjega otpora. Prvo, prozom se služio u vrstovnom okviru u kojem je ona bila normalna, obranjiva pozivom na analognu praksu stranih komediografa. Drugo, likovi njegovih proznih komedija ugl. su neidealizirani našjenci pučkoga ili seljačkoga staleža, pa se pri njihovoj retoričkoj karakterizaciji, tj. stilizaciji njihove proze, moglo računati s jedinim neupitnim supstratom izvanknjiževne komunikacije na domaćem jeziku: s govorom dubrovačkoga gradskoga puka, užega seoskoga zaleđa i, prema potrebi, susjednih krajeva, ponajviše kotorskih, dalmatinskih i hercegovačkih. Ali, Držić je u komedijama povremeno sastavljao i tekstove obilježene višim stilovima. Nekim svojim likovima – ponajprije Pometu iz Dunda Maroja – dodijelio je iskaze moralističkoga sadržaja ili filoz. širine, koji zamislivu razinu lokalne jezične kulture nadilaze i onda kad ih valja shvatiti kao exempla lažne učenosti, pa služe izazivanju smijeha, a mnoštvo takvih iskaza, bez primisli na lažnu učenost, unio je u posvete i prologe drama, gdje se mjestimično približio fabuliranju i pripovjednoj prozi, vrsti koja također nedostaje u vrstovnom sistemu starije hrv. književnosti. Pri retoričkoj pak karakterizaciji zaljubljenih likova (primjerice, Kamilo iz Skupa) oslanjao se na domaći petrarkizam i vlastita iskustva s ljubavnom lirikom. Među likovima pučkoga podrijetla u Držićevim komedijama najbrojniji su Dubrovčani. Premda se oni razlikuju po stupnju realističnosti (za neke je vjerojatno da su imali stvarne modele među piščevim suvremenicima, dok su neki lokalizirane verzije likova preuzetih iz tuđih fabula i drama), njihove su replike uvijek obilježene tradicionalnim crtama dubrovačkoga štokavsko-ijekavskoga govora, mnogobrojnim već udomaćenim i fonološki prilagođenim italijanizmima, a povremeno i cjelovitim tal. iskazima, najčešće sentencioznoga karaktera. Replike nedubrovačkih našjenaca također su obilježene odgovarajućim lokalnim crtama (čakavizmima, turcizmima), što sve svjedoči da je Držić govor domaćih i došljaka na dubr. ulicama osluškivao ne samo vrlo pažljivo i sa znatiželjom nego i s osjećajem jezične tolerancije. U komediji Dundo Maroje, čija se radnja događa u Rimu, ima i likova (ugl. iz trg. miljea) koji govore kolokvijalnom talijanštinom, a tako s njima komuniciraju i našjenci. Poznavanje pak visoke talijanštine i pravilâ kancelarijske pismenosti pokazao je Držić u najpoznatijem nefikcionalnom uratku: u pismima vojvodi Cosimu I. Mediciju i njegovu sinu Francescu. Diferencijacija likova po dobnom ključu, profesionalnom interesu, karakteru i svjetonazoru provedena je u proznim komedijama dosljednom koncentracijom motiva, koja je, kako zahtijeva jednostrani etos komičnih likova, uvijek tendenciozna: govor likova poput Dunda Maroja i Skupa ne može se odvojiti od semantičkoga polja robne vrijednosti i novca (dukat, pratež, tezoro, zlato, spendžati), što je popraćeno drastičnim sužavanjem njihove cjelovite ljudske naravi i zanemarenjem vitalnih interesa poput roditeljske ljubavi, erotskoga nagona, kulinarskoga užitka. Maro preferira leksik renesansnoga životnog umijeća, koje je prisvojio nezakonito i samo privremeno, tj. loše planiranim trošenjem znatne, ali ograničene svote očeva novca. Kamilo iz Skupa u svojim se kvazipetrarkističkim replikama očituje kao osoba kojoj zaljubljenost ometa praktični um i soc. snalažljivost. Iza tih karakteroloških konstrukcija i njihovih tekstovnih očitovanja naslućuje se šira Držićeva svijest o ljudskoj situaciji aktualnoga vremena, o načinu na koji novi životni stilovi, svojstveni ranom trgovinskom kapitalizmu, utječu na ljudsku narav, o mjeri u kojoj osobna sreća i nesreća postaju ovisne o položaju pojedinca u procesima robno-novčane razmjene. Ali, Držić nije samo prikazivač nego i kritičar deformacija što ih društv. odnosi nameću ljudskoj naravi, o čemu svjedoče i njegovi pokušaji da zamisli likove neupletene u mrežu novih psihosocijalnih uvjetovanosti. Jedan je od njih prikriveni filozof Dživo iz Skupa (»čudan ti je animao čovjek«), koji, u ime »razuma Božijega«, pokušava spriječiti potencijalne nesreće uvjetovane posjedovanjem ili neposjedovanjem novca, tj. poduprijeti iskrenu vezu dvoje mladih i opametiti bogata starca koji bi s djevojkom bez prćije mogao sklopiti nenaravan brak. Sličan je, ali mnogo izrazitiji lik Pomet, koji višedimenzionalnošću svojega diskursa (erotizmom replika razmijenjenih s Petrunjelom, monolozima o jelu i piću, stalnim apostrofama fortune, smislom za upotrebnu vrijednost robe i novca) nadvisuje plošni govor svojih suigrača. U istoj se komediji po logici nepripadnosti suvremenom svijetu izdvaja sporedni lik Gulisava Hrvata, koji u komediju o novcu stečenu trgovinskom razmjenom unosi priču o feudalnom nasljednom bogatstvu. Da Držić između tih dviju vizija bogatstva pravi vrijednosnu razliku, pokazuje kakvoća Gulisavljeve proze: njegovo izvješće o predživotu Ondardove Mandalijene, sadašnje Laure, sažeto i pravocrtno, sročeno bez italijanizama, distingvirano čak. morfemima (oženil, imal), doimlje se poput proemija kakve renesansne novele. Napokon, jednodimenzionalni diskurs Držićevih komičnih likova nadvisuju i njegovi prolozi, napose onaj Dugoga Nosa (Dundo Maroje). U opsežnoj negromantovoj priči o nastanku ljudi nahvao simulira se, ne bez ironije, ranonovovjekovna literarna učenost, koja suvremene međuljudske odnose, a osobito njihove negativne strane, običava tumačiti etiološkim mitovima i predajama. Drukčije nego u Dundu Maroju i u Skupu, u Grižuli je Držić likove oblikovao stereotipno, pa je i stilizacija njihove proze apstraktnija. Vilinska proza prožeta je motivima pastoralne poezije, pjesničkim figurama i složenijom sintaksom, dok je seljačka sintaktički jednostavnija, prepuna priprostih uzvika i sintaktičkih segmenata ustrojenih po modelu narodnih metara. Grižula govori prozom ugl. onako kako govori stihom, tj. kao zaljubljivi senex comicus. Držić nije jedini hrvatski ranonovovjekovni prozaik ni jedini autor proznih komedija, ali je kao pisac dramske proze ostao nedostižan sve do modernih vremena. U replikama Dunda Maroja, Skupa, Mara, Kamila, Petrunjele, Popive, Bokčila očitovao je izvanredno poznavanje domaće jezične kulture i utjelovio zamisao komičnoga lika kao jednodimenzionalna čovjeka. U diskursu nadmoćnijih likova poput Pometa ili Dživa (Skup) i u prologu Dugoga Nosa ostvario je dobro ustrojene i potpuno funkcionalne uzorke hrv. proze za kakvu u svojem knjiž. kontekstu nije imao predložaka, a kakva bi, u sretnijim okolnostima, bila mogla poslužiti kao polazište za druge nadarene komediografe, a možda i za noveliste.

Autor: Zoran Kravar