PROLOZI

PROLOZI. Držićevi su prolozi rijetko kad konvencionalni, češće su atipični i po izgledu i po funkciji.

Drugi prolog Dunda Maroja

Drugi prolog Dunda Maroja, Rešetarov rukopis (Stracci di prose e di versi, tolti dalle Comedie di Marino Darscich, l. 28v–29r, Prag,
Národní knihovna České republiky – Slovanská knihovna, T 4117 /J 7127/)

U tradicionalnom prologu neki stilizirani lik – koji se u načelu ne pojavljuje u komadu – ukratko iznosi fabulu drame što će ju publika gledati. To se događa u Grižuli, gdje prolog govori Vila, te u Hekubi, gdje o radnji izvještava Sjen Polidora. Inače, Držićeve drame ili nemaju konvencionalnih prologa (Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena), ili, ako ga imaju, on dobiva sasvim individualan pečat. Obično se tada prologu pridaje velika važnost, jer se u njem iznose neki autorovi općenitiji pogledi na književnost i na društvo. Oblik Držićevih prologa neuobičajen je po tome što je to razveden tekst, kao u Tireni, ili je nabijen neobičnim postupcima – kao u Skupu – ili čak udvostručen, kao u Dundu Maroju. Doista, tri su spomenuta prologa ujedno i najvažnija u Držićevu opusu, pa obilježuju i razvojne faze tog opusa i njegove bitne poetičke točke. U Tireni prvi prolog govore Vučeta i Obrad, što je samo po sebi neobično: inače prolog ima oblik dijaloga koji je izdvojen iz drame i u njem nema sukoba ni dramske radnje. Vučeta i Obrad najprije se na smiješan način prepiru o nekim svojim starim računima, a onda komentiraju igru koja će se prikazati i pripovijedaju njezin sadržaj. Važnije je međutim što u njihovu dijalogu bitnu ulogu igraju tri motiva. Jedno je institucija kazališta: Obrad tu instituciju ne poznaje, pa tako iznosi zapažanja o publici, a onda i o dekoru, jer se pita kako je dubrava dospjela u grad. Drugo je autor teksta: govori se tu u trećem licu o M. Držiću i o njegovoj obitelji, osobito o stricu Džori, a onda i o načinu na koji je komad napisao: učinio je to družeći se s vilama, što znači da njegovo djelo ima visoke literarne ambicije. Naposljetku, izriče se u prologu i pohvala Dubrovniku, njegovoj polit. poziciji, a i književnosti koja se u njem piše. Sve se to čini u dvostruko rimovanim dvanaestercima, stihovima kojima je pisan i sam komad; prolog zauzima više od sto sedamdeset redaka. Drukčije je s prologom Skupa: ondje govori Satir, i to u prozi, jer je u prozi i sama drama. Ta se proza, uostalom, u tekstu prologa i komentira. Satir se, naime – znajući da će ga publika prepoznati kao domaćinova sina Stijepa – predstavlja i kao Stijepo i kao satir te na taj način ruši kaz. iluziju. Dodaje potom kako su žene u gledalištu zamjerile kaz. družini što ne izvodi pastoralu u stihu, s vilama i satirima, nego je riječ o svakodnevnim stvarima, te »para da se na Placi razgovaraju«. Na taj se način doznaje ponešto o ukusu ženskoga dijela publike u Držićevo doba, ali također otkriva da je i u publike i u pisca postojala jaka žanrovska svijest, a kod pisca još i svijest o vrijednosti prozne komedije. Satir malo dalje kaže – prije nego što će prepričati dramu – kako je ona »sva ukradena iz njekoga libra starijeg neg je staros, – iz Plauta«. To nije isprika, nego se Držić hvali da njegovo djelo pripada cijenjenom i visoko vrednovanom žanru plautovske komedije. Nevolja je jedino u tome što on nema eruditsku publiku kakvoj je plautovska komedija inače namijenjena, pa zato mora gledalištu objašnjavati o čemu je riječ. Ima u tom prologu i jasnih aluzija na to da je zbivanje što slijedi oslonjeno na zbilju, što će osobito doći do izražaja u Dundu Maroju. Ta komedija ima čak dva prologa, od kojih je samo jedan – drugi po redu – tako i deklariran, i to zato što na ugl. konvencionalan način iznosi sadržaj komada. Njemu prethodi monolog negromanta Dugoga Nosa, koji nije označen kao prolog, što je i logično, s obzirom na to da je Dugi Nos neka vrsta kaz. demiurga, koji uz pomoć svoje mađioničarske vještine stvara teatarsku iluziju. Ta je vještina – zapravo crna magija – važan provodni motiv u cjelini monologa: ona ne stvara samo kaz. iluziju nego je zahvaljujući njoj Dugi Nos stekao mogućnost da upozna daleki svijet i da o njemu i Dubrovčanima nešto kaže. On je nedavno boravio u Starim Indijama, u koje se može dospjeti samo uz pomoć negromancije. Ondje je zatekao utopiju: dobre i lijepe ljude, slogu i izobilje. Prije njega su međutim onamo dolazili drugi negromanti, da bi trgovali: nudili su razne figurice od drva, prilično nakazne, i mijenjali ih za zlato, kojega u Starim Indijama ima mnogo. Na zahtjev tamošnjih žena čarobnjaci su figurice oživili pa su tako nastali ljudi nahvao, koji su smjesta poželjeli osvojiti vlast, a i bivalo ih je sve više. Kada su izagnani iz Starih Indija, razmiljeli su se po našem svijetu i ima ih svuda te vode borbu za gospodstvo s ljudima nazbilj. Ljudi nahvao su, dakle, proizvod one iste magije koja stvara i kazalište, pa zato i nije neobično što se u prologu obećava da će komedija koja slijedi otkriti publici tko su ljudi nazbilj, a tko ljudi nahvao. To znači da postoji kontinuitet između kaz. iluzije i gledališne zbilje te da se i stvarni svijet dijeli na ljude nazbilj i ljude nahvao. Tako je Držić u prologu iznio dalekosežna svjetonazorska stajališta, što je pak važno zbog toga što se formulacije kojima u monologu Dugoga Nosa opisuje ljude nahvao poslije javljaju u urotničkim pismima Cosimu I. Mediciju, kada Držić opisuje dubr. vlastelu. Isto je tako važno što se eksplicitno ističe da nema stroge granice između zbivanja na pozornici i zbivanja u svijetu, jer to otkriva da se slično stajalište može naslutiti i iz ostalih Držićevih prologa. Zbog toga su prolozi važni za razumijevanje njegova djela, najprije u poetičkom smislu, jer u njima pisac daje i šire osvrte na književnost i teatar, a onda i u svjetonazorskom, jer u prolozima načinje važne socijalne, političke i filoz. teme.

Autor: Pavao Pavličić