PROGONSTVO

PROGONSTVO, kazna prisutna i u nerazvijenim penalnim sustavima, kojom se osoba na određeno vrijeme ili zauvijek isključuje iz društvene zajednice i istjeruje s njezina teritorija.

U Dubrovniku se spominje već u najstarijim sudskim spisima s kraja XIII. st., a primjenjivala se sve do propasti Republike. Kazna progonstva izricala se za teške i odiozne zločine, krupne polit. delikte pa ikrađe. Ženama se određivala i za ona djela za koja su se muškarci upućivali na veslanje na galiji ili koju drugu radnu kaznu. U dubr. praksi, kao i drugdje, do progona bi došlo nakon kazne osramoćenja (stup srama, ophodnja na magarcu, šibanje), odn. osakaćenja i obilježavanja lica užarenim pečatom (osobito kod okorjelih kradljivaca). Dubr. prognanike obično se odvozilo brodom i iskrcavalo u Apuliji, na što se aludira u komediji Arkulin poslovičnim izrazom: »Arkulin: Ne nađoh nijednoga od sudija, da ovoga negromanta činim s dinarom kruha u Pulju poslat« (IV, 6). Kod progonstva u doslovnom smislu riječi osuđenika se prisilno odvodilo s državnoga teritorija, izričući mu zabranu povratka u određenom roku. Vrlo strogim kaznama (npr. osakaćenjem, smrtnom kaznom) prijetilo se prognaniku koji bi se preuranjeno vratio i onima koji bi ga prihvatili i pomogli mu potajice živjeti na dubr. teritoriju, a katkad se obećavala nagrada onomu tko bi ga uhitio ili smaknuo. U drugim slučajevima zločinci su već bili pobjegli i svojevoljno napustili domovinu pa je osuda na progonstvo zapravo samo pravno formalizirala njihov status. Kaznom progonstva nasilno su kidane društv. niti koje su pojedincu pružale soc. sigurnost. U nekim slučajevima, osobito ako je bila riječ o izdaji, protjerivani su i svi muški potomci (primjerice, u XVI. st. kod Ivana Chini de Tanis, braće Bočinčić). Oni s razgranatom mrežom poznanika i s prihodima u inozemstvu mogli su započeti nov život drugdje (tako i obitelj braće Bočinčić, s kojom se Držić sretao u Gradisci i Carigradu), no one s dna društv. ljestvice odlazak u progonstvo gurao je k društv. margini. U Dubrovniku, kao i drugdje u Europi u sr. vijeku i ranom modernom razdoblju, praksa davanja oprosta bila je dosta proširena, tako da je »doživotni prognanik« nakon nekog vremena bio u prigodi pokušati ishoditi pomilovanje i vratiti se u domovinu, pogotovo ako je pripadao vlasteoskom staležu, što spominje, uz neka pretjerivanja, i Držić u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566: »Nedavno, nema tome ni godinu dana, dadoše uhititi mnoge ubojice, koji su već ostarjeli u progonstvu, i neuobičajeno su se mnogo trudili da ih uhite, ali netom su ih zatvorili u tamnicu svima su poklonili život samo zato da omoguće povratak u grad jednome svom plemiću koji je bio prognan zbog ubojstva«. (→ KAŽNJAVANJE)

Autor: Nella Lonza
Literatura:
N. Lonza, Pod plaštem pravde: kaznenopravni sustav Dubrovačke Republike u XVIII. stoljeću, Dubrovnik, 1997;
T. Dean, Crime and Criminal Justice in Late Medieval Italy, Cambridge, 2007.