PRIRODOZNANSTVO

PRIRODOZNANSTVO. Stajališta u prirodnim znanostima i prirodnoj filozofiji u renesansi nastavak su procesa koji je trajao još od XII. st.

Variorum problematum collectio

Marin Getaldić, Variorum problematum collectio, Venecija, 1607.

Od toga doba dominirao je aristotelizam, u kojem su nastali novi pogledi važni za renesansno mišljenje. I platonizam je bio prisutan u razvijenom sr. vijeku, uvijek kao polazište određenih korekcija Aristotelove prirodne filozofije. Ptolemejev geocentrični sustav i peripatetička prirodna filozofija činili su jedinstvenu cjelinu, jer je Ptolemejev astronomski model uskladio Aristotelovu prirodnu filozofiju s motrenjima. Radikalnija platonistička gledišta koja su se pojavila u XV. st., kao uvođenje beskonačnog prostora umjesto zatvorenog i ograničenoga, neizravno su ugrozila teoriju geocentričnog sustava, ali i samu Aristotelovu prirodnu filozofiju, jer beskonačni prostor nema središta, pa tako ni Zemlja ne može biti u njemu. Unatoč tomu, u XV. st. još nije bilo nikakvih pokušaja prihvaćanja pretpostavke o gibanju Zemlje. Taj je zaokret učinio Nikola Kopernik (1473–1543) poč. XVI. st. u komentaru, koji se širio prijepisima, o pretpostavkama nebeskih gibanja. Konačnu teoriju heliocentričnoga sustava iznio je u djelu O obrtanjima nebeskih krugova (De revolutionibus orbium coelestium, 1543), a u toj korjenitoj promjeni pomogla su mu neka gledišta koja su postojala već u XV. st. Naime, tada se Suncu pridavalo veliko značenje kao središnjemu nebeskom tijelu, koje čak upravlja planetima. Osim toga, tada su mnogi podupirali Heraklidov sustav, koji je geocentričan, ali se planeti Merkur i Venera gibaju oko Sunca. Kopernik je pokazao da se sve nelogičnosti toga sustava mogu riješiti ako se uzme u obzir da se i ostali planeti – uključujući Zemlju – okreću oko Sunca. Takav model gibanja planeta stvorio je teškoće u podupiranju Aristotelove prirodne filozofije, jer bi cijeli sublunarni svijet, koji je zemaljsko područje, stalno mijenjao svoj položaj unutar nebeskoga područja, pa bi izgubila smisao ne samo razlika nebeskoga i zemaljskoga područja nego i pojmovi gore i dolje, što je bilo bitno za Aristotelovu prirodnu filozofiju. Došao bi u pitanje i mehanizam utjecaja nebeske sfere na zemaljsku, a prirodna gibanja prema središtu svijeta sasvim bi izgubila razlog postojanja. Vjerojatno je zbog toga Kopernik i prihvatio platonistička gledišta, ali platonizam ipak nije mogao riješiti sve teškoće koje su se pojavljivale u njegovu heliocentričnom tumačenju svijeta. Kopernik se nije mogao osloboditi nekih tradicionalnih shvaćanja prisutnih u aristotelizmu: ograničenost prostora, pričvršćenost planeta na krugove i osobito jednolika gibanja po kružnicama.

Nova de universis philosophia

Frane Petris, Nova de universis philosophia, Ferrara, 1591.

Povezivanje heliocentričnoga sustava s peripatetičkom prirodnom filozofijom, pa i uz pomoć platonizma u nekim pitanjima, nije bilo moguće. Upravo zbog toga mnogi znanstvenici u prvoj pol. XVI. st. nisu prihvaćali heliocentrični sustav. Platonizam je u XVI. st. imao veliku ulogu u uvođenju novih pogleda u znanosti. Zastupao je mat. interpretaciju prirodnih pojava, što je dovelo do kvantitativnog razmatranja prirodoznanstvenih problema, koje je sve više zamjenjivalo kvalitativna objašnjenja na kojima se temeljila Aristotelova prirodna filozofija. Kvantitativna objašnjenja prirodnih pojava pridaju veliku pozornost i mjerenjima, koja u to doba također dobivaju sve veću važnost. Međutim, samo isticanje važnosti matematike u platonističkim shvaćanjima nije bilo dovoljno, jer se platonisti nisu koristili mat. interpretacijom prirodnih znanosti. Veća zastupljenost matematike bila je ostvarena u Arhimedovoj fizici, koja je u razvijenom sr. vijeku bila neznatno zastupljena; temeljila se na kvantitativnom, matematičkom i eksperimentalnom pristupu istraživanju prirodnih pojava. To su bili tek počeci novoga pristupa fizici, posebno mehanici. Važnu ulogu u interpretaciji pojedinih znanstv. pojmova imao je novoplatonizam, koji se snažno razvijao u XVI. st., osobito u novom razumijevanju sile i prostora. Ta shvaćanja brzo su se širila među filozofima i znanstvenicima pa je većina njih silu tumačila kao težnju među dijelovima iste cjeline. Ti novoplatonistički filozofi tumačili su tendenciju dijela tijela prema cjelini uvijek u psihol. smislu: kao simpatiju ili naklonost. Među novoplatonističkim filozofima treba osobito istaknuti hrv. filozofa Franu Petrisa, koji se zauzimao za tendenciju dijela prema cjelini, ali je izričito naglašavao i općenitost te tendencije. U djelu Nova sveopća filozofija (Nova de universis philosophia, 1591) ističe da svi dijelovi svijeta imaju međusobnu vezu, koja se očituje u srodstvu i simpatiji, kao i u naklonosti. S pozicija novoplatonizma upućene su ozbiljne kritike Aristotelovu shvaćanju prostora. Novoplatonisti su prostor shvaćali kao aktualno beskonačan. Osobito važno shvaćanje prostora dao je Petris, koji je tvrdio da najprije postoji beskonačan prostor, a tek onda tvar koja u njemu može biti smještena na bilo koje mjesto. Prema njemu, taj je prostor homogen i ima samostalnu egzistenciju. U skladu s tim prostor nije ograničen sferom zvijezda stajaćica, kako je mislio Aristotel. Unutar toga beskonačnog prostora nalazi se eterni konačni dio, u čijem je središtu Zemlja koja rotira. Zvijezde su rasute u eternom dijelu, ali i u cijelom beskonačnom prostoru, a na njima može postojati život kao i na Zemlji.

Frane Petris

Petris je odbacio shvaćanje prema kojem su planeti prikovani na svojim krugovima i tvrdio da se oni slobodno gibaju po kružnicama. Iako je samo djelomično prihvatio gibanje Zemlje, Petris je znatno unaprijedio shvaćanje ustroja svijeta. Slične novoplatonističke ideje imao je Giordano Bruno (1548–1600), ali je, za razliku od Petrisa, podupro i gibanje Zemlje oko Sunca, čime je potpuno napustio geocentrični sustav. Tijekom XVI. st. započele su velike promjene u tumačenju svijeta. Početak je bio u Kopernikovu uvođenju heliocentričnoga sustava, a potom su novoplatonisti srušili zapreke u napuštanju Aristotelove prirodne filozofije, uklonivši sve ono što je smetalo Koperniku u tumačenju nove slike svijeta. Novoplatonisti nisu matematički i kvantitativno interpretirali pojmove koje su uvodili, ali to su učinili sljedbenici Arhimedove metode. Zastupali su matematičku i kvantitativnu interpretaciju prirodnih pojava i činili pokuse. Novoplatonistima i sljedbenicima Arhimedove metode bilo je zajedničko protivljenje Aristotelovoj prirodnoj filozofiji. Potkraj XVI. st. počeli su se kombinirati jedni i drugi rezultati. U tome istaknuto mjesto ima Johann Kepler (1571–1630), koji je također polazio od novoplatonizma, ali je unio veliku promjenu: na neke pojmove koje su uveli novoplatonisti primijenio je matematičku i kvantitativnu interpretaciju pa je tako dao mat. izraz za opću međusobnu privlačnost. Odbacio je nužnost jednolikoga gibanja planeta po kružnicama, što je učinio i Petris, ali je Kepler na temelju motrenja zaključio da se ta gibanja odvijaju po elipsama i otkrio tri zakona gibanja planeta. Najvažniji zastupnik Arhimedove metode bio je Galileo Galilei (1564–1642), čiji se rad razlikuje od novoplatonističkoga. Bio je protiv pojma sile, koji je bio važan u novoplatonističkoj prirodnoj filozofiji; smatrao ga je nejasnim pa su njegova istraživanja u mehanici zato bila kinematička, a u metodološkom pogledu matematička, kvantitativna i temeljena na eksperimentu. Galilei je matematizirao sve rezultate u mehanici do kojih se do tada došlo, a njegov je rad bio početak novih istraživanja u fizici, koja su se dalje razvijala u XVII. st. U metodološkom pogledu snažno je utjecao na rad Marina Getaldića (1568–1626), koji je oko 1600. u Dubrovniku obavljao pokuse i određivao specifične težine nekoliko krutih i tekućih tijela. Njegov je rad – kao i Galilejev – bio matematički, kvantitativan i eksperimentalan. Važne rezultate u sklopu iste metodologije ostvario je, također pod utjecajem Galileja, u medicini Istranin Santorio Santorio (1561–1636), koji je također izvodio pokuse i medicinu interpretirao mehanički. Velika promjena potkraj XVI. st. dogodila se i u matematici. Franc. matematičar Françoise Viète (1540– 1603) promatrao je veličine koje je nazvao species, a koje se jednako mogu primijeniti i na brojeve i na geometrijske objekte. Ti su speciesi sasvim općeniti i opće su veličine. Algebra koja se bavi tim općim veličinama umjesto brojevima čista je i opća algebra, a može se primijeniti i na brojeve i na geometrijske objekte. Ta promjena bila je prekretnica u mat. shvaćanjima u cjelini, pa se odrazila i na rezultate u sintetskoj geometriji: svi su se geometrijski izraženi poučci mogli prikazati algebarski. Posljedice koje su proizišle iz Vièteove algebre, odn. iz pojma općega broja, bile su dalekosežne: omogućila je reinterpretaciju dotadašnjih mat. rezultata i pojavu novih mat. područja u XVII. st., kao što su analitička geometrija i infinitezimalni račun. Jedan od prvih sljedbenika Vièteove algebre bio je M. Getaldić, koji je u sklopu nove metodologije došao do važnih rezultata u matematici.

Autor: Žarko Dadić