PREVODITELJSTVO

PREVODITELJSTVO. U književnosti ranoga novovjekovlja prevoditeljstvo podrazumijeva kreativnu interpretaciju predloška, koja je gotovo istovrijedna kao i izvornik.

Inventar predložaka koji su se u razdoblju od XV. do XVIII. st. baštinili, prevodili ili prerađivali – a to su ugl. bili ant. klasici, komediografi Plaut i Terencije, rim. tragediograf Seneka i, nešto rjeđe, grč. tragičari Sofoklo i Euripid, epsko-bukolički pjesnik Vergilije, epigramatičar Marcijal, zatim ranorenesansni uzori poput Francesca Petrarce, Giovannija Boccaccia i Dantea Alighierija – dokaz je da se prevoditeljsko-prerađivačka praksa u ranom novovjekovlju legitimira unutar sustava kanonskih vrijednosti. Iako nejedinstvena, suvremena traduktologija i komparatistika nerijetko rabe donekle precizniju terminologiju, odn. taksonomiju »prijevodâ«, kako bi se razlikovali različiti stupnjevi u takvu tipu uspostavljanja intertekstovne korespondencije. Najčešće se pravi razlika između prepjeva, prerada i adaptacija. Pod oznakom prijevoda razumijeva se pronalaženje leksičkih, sintaktičkih ili drugih adekvata u jednom jeziku za neki drugi (strani) jezik, što rezultira konačnim tekstom kojem je značenje (smisao) adekvatno značenju izvornika. Prerada podrazumijeva veću količinu autorske slobode u takvu procesu preuzimanja stranih predložaka, pri čemu se žanr predloška i žanr prijevoda podudaraju. Adaptacije, ponajviše dramske, mogle bi označavati preradu tekstova koji ne pripadaju dramskom žanru, kao što je to slučaj, primjerice, s tragedijom Didone Jakete Palmotića Dionorića, odn. dramatizaciju nedramskih knjiž. predložaka (adaptacija je prijevod i dramaturška obrada teksta izvornika). Ranonovovjekovna knjiž. kultura ne posjeduje tako razrađenu klasifikaciju prevoditeljskoga zanata, što ne znači da neki autori nisu osvijestili svoju »tehnologiju«, odn. stvorili svojevrsnu poetiku prevođenja. To je osobito vidljivo u humanističkih autora u Italiji, posebice onih koji prevode »retoriziranoga« Seneku, primjerice Albertina Mussata i Lovata Lovatija, zatim u autora koji prevode i komentiraju Aristotelov poetički traktat i sl. Rudimentarnu svijest o važnosti prijevoda imao je, među inima, i Ignjat Đurđević, koji u obraćanju štiocu u Saltijeru slovinskom (1729) favorizira prevoditeljstvo svetih knjiga, gdje je konačni smisao važniji od doslovnosti i stilsko-retoričke ujednačenosti. Hrv. književnost XVI. st. bilježi velik broj zanimljivih prevoditeljskih pothvata. U splitskom krugu izdvajaju se prijevodi Marka Marulića, posebice prijevod djela De imitatione Christi (Od naslidovanja Isukrstova) Tome Kempenca. Marulić se okušao i u prevođenju Dantea na latinski (početak prijevoda našao se u rukopisu s Davidijadom; no taj posao nije nikad dovršio), sv. Bernarda i sv. Bonaventure (preveo je Bonaventurina Philomena), a parafrazirao je i srednjovj. djelo Disticha Catonis (Stumačenje Kata). Hvaranin Hanibal Lucić prvi je prevoditelj Ovidija u hrv. ranonovovjekovlju (Pariž Eleni), za kojega tvrdi da je jedan od najvažnijih starih pjesnika, dok svoj prijevod namjenjuje ženama, jer će odatle vidjeti kakve nikad ne smiju biti. U njegovoj knjizi Skladanja izvarsnih pisan razlicih (1556) uvršten je i prepjev Francesca Petrarce (Misal se zabude misleći u sebi – Io son già stanco di pensar sì come), što su činili i neki dubr. petrarkisti od Šiška Menčetića do Dinka Ranjine, i Ludovica Ariosta (Kad najpri ja tvoje vidih zlate kose – Quando prima i crin d’oro e la dolcezza). Ovidijevo djelo Remedia amoris preveo je i Hvaranin Petar Hektorović, u prvoj četvrtini XVI. st., pod naslovom Knjige Ovidijeve od lika ljubenoga. Epizodu iz Ovidijevih Metamorfoza obradit će Barne Karnarutić (Izvarsita ljubav i napokom nemila i nesrićna smart Pirama i Tižbe, 1586), iako njegovo epsko djelo ne treba smatrati prijevodom, kao, primjerice, Ljubav i smrt Pirama i Tizbe (1597) Dominka Zlatarića. Relativno zaseban korpus prijevoda u hrvatskom knjiž. ranonovovjekovlju čine prepjevi psalama, primjerice oni M. Marulića,Mavra Vetranovića, Nikole Dimitrovića, Šime Budinića, Ivana Gundulića i I. Đurđevića. D. Zlatarić, prvi u Europi, prevodi dramu Aminta Torquata Tassa iz rukopisa i tiska ju najprije 1580, zatim 1597. pod naslovom Ljubmir, pripovijes pastirska. Istu će dramu, doduše mnogo slobodnije, preraditi i Sabo Gučetić Bendevišević (Raklica, nastala između 1597. i 1603). Jednu od najpoznatijih pastoralnih drama nakon Tassove, Il pastor fido Giovannija Battiste Guarinija, u dubrovačku će književnost prenijeti Frano Lukarević, pod naslovom Vjerni pastir, također među prvima u Europi (oko 1592).

Dramsko se stvaralaštvo M. Držića uz problematiku tragedije vezuje izravno preko dva teksta: Plautove komedije Ćup (Aulularia), koju prerađuje u Skupu, lokalizirajući ju i pridajući joj mnogo autohtonih dubr. karakteristika, ponajprije vezanih uz grad. svakodnevicu, i tragedije La Hecuba Lodovica Dolcea, koju Držić slobodnije prevodi, zadržavši naslov izvornika. U XX. st., na tragu navoda Artura Cronije o neautohtonosti Držićeva opusa, o plautovskim utjecajima u Držićevu dramskom stvaralaštvu iscrpno je pisao Franjo Švelec u monografiji Komički teatar Marina Držića (1968). U njoj opisuje idealan model plautovsko-terencijevske komedije, njezinu aktantsku strukturu, raznolik sastav likova, najčešće zaplete i dominantne fabularne matrice, načine profiliranja dramskih karaktera i sl. Švelec se zauzimao za interpretaciju Držićevih komedija koja bi polazila od autohtonih crta u njegovoj dramaturgiji, što je posredno vidljivo i u Skupu. Problem tragedije u dubr. književnosti, kojega je Hekuba sastavni dio, također valja promatrati kao traduktološki relevantan problem. Naime, sve dubr. tragedije XVI. st. prijevodi su ili prerade inoz. predložaka. Ako se iz toga korpusa izuzme Elektra D. Zlatarića, jedina tragedija hrv. književnosti XVI. st. prevedena iz starogrč. originala i jedina tiskana, ostale tragedije svjedoče o gotovo istodobnom nasljedovanju književnosti antike i tal. suvremenika: Jokasta Miha Bunića Babulinovića (prerada Giocaste L. Dolcea), Atamante F. Lukarevića (prerada Atamante Girolama Zoppija), Elektra D. Zlatarića, Dalida S. Gučetića Bendeviševića (kompilacija drama Adriana Luigija Grota i Orbecche Giambattiste Cinzija Giraldija). Mihovil Kombol ih u Poviesti hrvatske književnosti do narodnog preporoda (1945) smješta u zasebno poglavlje Prevodioci, u »Držićevu sjenu«, iako se njihov model tragičke dramaturgije uvelike ne razlikuje od Držićeve. Ne treba međutim smetnuti s uma da su njihove tragedije, zajedno s Hekubom – iznimka je možda Zlatarićeva, aristotelovska i doslovno prevedena Elektra – pravi primjerci uklopljenosti dubrovačke renesansne dramatike u sva suvremena europska knjiž. strujanja, ponajprije u one dramaturške obrasce koji računaju sa senekijanskim naslijeđem. Prijevodi tragedija međutim u literaturi su si priskrbili poseban, često krajnje nepovoljan status. Leo Košuta, govoreći o utjecaju talijanske kaz. kulture na Držićevu dramaturgiju, navodi četiri žanra koja su, manje-više sustavno, utjecala na oblikovanje dramske poetike toga autora. Ipak, na tom se popisu, koji obuhvaća gotovo sve žanrovske obrasce dramsko-kaz. djelatnosti renesansnog razdoblja ne nalaze tal. tragedije (Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961). To ne upućuje samo na činjenicu da se Držićev komediografski rad smatrao vrhuncem njegova stvaralaštva uopće, nego da se žanr tragedije iz motrišta hrvatske knjiž. historiografije ugl. smatrao isključivo prijevodnim dramskim žanrom, kojim se ne nasljeduju dramaturška obilježja, nego se jednostavno preuzimaju kao dio predloška. Takav se stav čini neopravdanim, zbog toga što se status dramskoga prijevoda u ranom novovjekovlju ne može promatrati na isti način kao u razdobljima knjiž. povijesti nakon romantizma. Stoga dubrovačke renesansne tragedije treba gledati kao prerade tal. predložaka, pri čemu one prije naginju lokaliziranim preradama negoli doslovnim prijevodima. U takvu bi se korpusu, neovisno o njegovim estetskim kvalitetama, moglo razlikovati nekoliko tipova nasljedovanja. Prvo, većina se dubr. tragedija može svrstati pod tip dramskih adaptacija-prerada u kojima se kao osnovno razlikovno sredstvo najčešće nameće kristijanizacija antičko-mitoloških simbola. Neke se tragedije mogu svrstati u skupinu doslovnog preuzimanja stranih predložaka: u potpunosti su nasljedovane sve dramaturške, tematske i strukturne karakteristike stranog predloška, uz minimalne, ugl. neprimjetne intervencije prevoditelja (Zlatarićeva tragedija). Manji se broj dubr. dramatičara ipak odlučuje za kompilacijsko preuzimanje stranih predložaka, pri čemu je taj postupak redovito dramaturški opravdan, kao u Gučetićevu primjeru, koji kompilira iz dvaju različitih predložaka kako bi tragediju sa sretnim ishodom okončao nesretno. Ranonovovjekovnim piscima, bez obzira na to u kojim se žanrovskim okvirima kreću (prevode se epska djela, novelistički predlošci, ljubavna lirika, psalmi, komedije i tragedije), prevoditeljstvo je omogućavalo čvršće prianjanje uz knjiž. kanon, odn. uz tekst koji su namjeravali nasljedovati, a koji je za njih redovito značio kanonsku vrijednost.

Autor: Leo Rafolt