PRĆIJA (MIRAZ, DOTA)

PRĆIJA (MIRAZ, DOTA), imovina koju je žena donosila u brak.

Odredbe o mirazu u Statutu iz 1272  (Državni arhiv u Dubrovniku, Leges et instructiones, sv. 9b, f. 35r–36v)

Odredbe o mirazu u Statutu iz 1272
(Državni arhiv u Dubrovniku, Leges et instructiones, sv. 9b, f. 35r–36v)

Odredbe o mirazu u Statutu iz 1272  (Državni arhiv u Dubrovniku, Leges et instructiones, sv. 9b, f. 35r–36v)

Odredbe o mirazu u Statutu iz 1272
(Državni arhiv u Dubrovniku, Leges et instructiones, sv. 9b, f. 35r–36v)

Ta je institucija u srednjovjekovno gradsko pravo prenesena iz rimskog i biz. prava i izmijenjena u skladu s novim društv. okolnostima. Prva dubr. odredba o mirazu i braku donesena je već 1235. Prema crkvenom i statutarnom pravu miraz je bio obvezatan za sklapanje braka. Miraznu imovinu činila je određena svota novca, nakit, odjeća i oprema za kućanstvo, a katkad i nekretnine. Znalo se koliki je miraz uobičajen u svakom staležu i tom se uzusu moralo odgovoriti. Pravno gledajući, miraz je bio ženino vlasništvo, ali se prije ili prigodom udaje predavao mužu, koji je njime upravljao za ženina života. Slijedeći primjer Justinijanova prava, dubrovački je statut štitio mirazna dobra hipotekom na muževu imovinu, s pravom prvenstva naplate prije svih ostalih vjerovnika. Zbog toga se miraz samo privremeno stapao s ostalim vrstama dobara u kući, a konačno je ulazio u obiteljsku imovinu tek u sljedećem naraštaju, tj. kao matrimonijalno nasljedstvo sinova. Tijekom života žena nije mogla slobodno raspolagati mirazom jer je ta imovina morala ostati sačuvana za nasljednike. Tek je oporučno mogla raspolagati jednom četvrtinom miraza ili polovicom ako nije imala djece. Dubrovačka su vijeća mnogo puta tijekom XIII., XIV. i XV. st. ograničavala dopuštene iznose miraza, premda je to bila jedina imovina koju su djevojke dobivale od roditelja. Prema odredbi iz 1235. miraz je smio iznositi najviše 200 perpera i 10 unča zlata, a prekršitelju se prijetilo kaznom ekskomunikacije u trajanju od 29 godina. Određeno je također da se ono što je dano više ne može tražiti natrag (Ordo de dotibus et nuptiis, 1235; Liber statutorum civitatis Ragusii compositus anno 1272). Oni koji su udavali kćer izvan Dubrovnika bili su oslobođeni ograničenja. Na cijelom jadranskom području vodila se usklađena mirazna politika, koja je omogućavala bogatim vlasteoskim obiteljima da protegnu svoje poslove preko cijele regije. U Statutu iz 1272. nekoliko je odredbi posvećeno mirazu (IV., 1, 2, 3, 4). U odredbama IV., 2, 3, riječ je o vrijednosti haljina, nakita i opreme, a u odredbi IV., 4, o obvezatnom sastavljanju isprave o mirazu. U toj se odredbi spominje svota od 400 perpera. Unatoč prijetnjama i velikim kaznama vlastela su uvijek nastojala izigrati zakon. Kršenje propisa pravdali su tvrdeći da su brak ugovorili prije ograničenja, pa ono za njih ne vrijedi. Može se reći da je Statutom određen najviši iznos miraza zapravo bio najmanji iznos. Mirazi običnih pučanki istodobno su iznosili između 100 i 150 perpera. Među obrtnicima najviše su miraze, 200–500 perpera, primali različiti majstori, pretežito stranci. Siromašniji obrtnici uzimali su djevojke sa samo 10–30 perpera miraza. Unatoč svim ograničenjima, mirazi plemićkih kćeri, kao mjerilo gosp. moći obitelji, stalno su i nezadrživo rasli sve do pol. XV. st. Razlozi tomu bili su višestruki. Prije pojave bankarstva mirazni je sustav osiguravao prijenos kapitala, zbog čega je imao veliku ulogu u bračnoj strategiji vlasteoskog staleža. Drugi važan razlog rastu miraza bile su epidemije kuge. Zbog velikih demografskih gubitaka preostalo je mnogo više novca za preživjele djevojke i mlade udovice. Povećanju iznosa djelomično je pridonio i pad vrijednosti perpera nakon epidemija kuge u XIV. st. U drugoj pol. XIV. st. mirazi su dosezali svote od tisuću pa i nekoliko tisuća perpera, uz vrlo vrijedan nakit. Ugledne pučanke dobivale su gotovo jednake miraze kao plemkinje. Veliko vijeće ograničilo je 1423. iznos miraza na 1600 perpera u novcu i 700 perpera za odjeću i nakit. Kazna za prekršaj iznosila je 1000 perpera, a nagrada tužitelju 500 perpera (Liber Viridis, c. 180). Istodobno su se bez ikakvih zakonskih posljedica ugovarali mirazi od 2500 perpera. Budući da je poskupjela oprema za nevjeste, dopušteno je 1446. da se svota poveća za 300 perpera, s tim da su se stranke morale zakleti pred notarom da se nisu dogovorile za veći iznos (Liber Viridis, c. 371). To se ponavlja i u Liber Croceus, c. 2, 34, 38, 59, 77, 178, 185. Odredba iz 1540. poziva se na odredbu u Liber Viridis, c. 371. i učvršćuje ju. U tom je duhu i odredba iz 1553 (Liber Croceus, c. 278). Ograničenja iznosa miraza nisu vrijedila za udovice i nasljednice (Liber Viridis, c. 329). Sred. XV. st. prestao je rast miraza, pa su se iznosi čak i smanjivali te ustalili na dopuštenih 1600 perpera. Do toga je došlo kada su prestale velike demografske krize i kada su se pojavili novi načini financiranja i ulaganja kapitala. Novi uvjeti oslobodili su vlastelu ne samo demografske prijetnje nego i tradicionalnog načina financ. poslovanja vezanog uz mirazni sustav.

Odredbe o mirazu u Statutu iz 1272  (Državni arhiv u Dubrovniku, Leges et instructiones, sv. 9b, f. 35r–36v)

Odredbe o mirazu u Statutu iz 1272
(Državni arhiv u Dubrovniku, Leges et instructiones, sv. 9b, f. 35r–36v)

Odredbe o mirazu u Statutu iz 1272  (Državni arhiv u Dubrovniku, Leges et instructiones, sv. 9b, f. 35r–36v)

Odredbe o mirazu u Statutu iz 1272
(Državni arhiv u Dubrovniku, Leges et instructiones, sv. 9b, f. 35r–36v)

Uz tezoro, dukate i dinare, prćija je jedna od češćih tema kojom Držić ilustrira ljudsku lakomost. O mirazu je rubno riječ u komedijama Dundo Maroje i Tripče de Utolče, Skup je cio posvećen mirazu, a u Arkulinu se zaplet oblikuje oko uzmirazja. Riječ je zapravo o tragičnom obliku trgovine, premda je u Dubrovačkoj Republici raspolaganje sudbinom kćeri bilo zakonski uređeno, pri čemu su očevi nerijetko sklapali bračne ugovore u ime kćeri dok su one još bile in etate pupilari, dakle nezrele djevojčice, pa se u bračnom ugovoru najčešće naznačivalo u kojem će roku djevojka biti odvedena u mladićevu kuću, kad se i izvršavao čin consumatio matrimoniale. Vlasteoske kćeri koje nisu imale prćiju pravo na samostalni građ. život nisu imale, nego su završavale u samostanu sv. Klare. Budućim mladoženjama sklapanje bračnog ugovora i isplata prćije (što se znalo protegnuti i kroz nekoliko godina, u manjim obrocima, dok ugovoreni iznos nije bio isplaćen u cijelosti, kad se sastavljala mirazna isprava) služili su često za dolazak do novca kojim su financijski ojačavali vlastite trg. poslove ili se pak rješavali dugova. U Dundu Maroju, primjerice, Maro Marojev u Rimu, uz novac koji mu je otac dao za trgovinu, troši i prćiju koju je dobio vjeridbom s Pȅrom (»Pȅra: Pošla sam ovamo scijeneći sve načinit, a našla sam da je on tamo vas s zlicami i da je poplavio svu prćiju koju mu su dali«, I, 9), dok Pijero od Vlaha traži posudbu od dvjesto dukata »dokle se vjerim« (II, 2). Skupova nagodba sa Zlatim Kumom bizarni je oblik trgovine: da bi sačuvao pronađeno blago, Skup je spreman šesnaestogodišnju kćer Andrijanu udati za starca, ne obazirući se na njezinu ljubav prema Kamilu: »Tko ima udavat kćer, ima febru kvotidijanu uza se, koja ga ne čini spat ni mirovat noć ni dan; tko paka vjeri kćer i udava ju ima pez na sebi, gòra mu je na pleću pod kojom se pridira« (III, 6). Odsutnost očinske ljubavi, koju nadjačava strast prema novcu (»dat je će onomu zlostaru bez prćije, istom da dinare ne broji, a makar u morske pučine da ju vrže«, kaže Variva, I, 1), podcrtana je Skupovom željom da se u bračnom ugovoru posebno naznači da kćer udaje bez prćije: »U patu matrimonijalu da se ne dekjarava nijedna stvar, ni da se razumije prćija, ni da se ne razumije, ni da sam ja oblegan veće ništa« (II, 4). Da se od Skupa ne razlikuje ni Dobre, Kamilova majka, svjedoči njezina reakcija kad joj brat Zlati Kum – kojemu je ona već našla »djevojku s prćijom od vele tisuć dukata« (I, 10) – priopći da će se vjeriti Andrijanom: smeta joj Skupova ubogost, vlastito nezadovoljstvo skriva zazivajući Božje ime i retorički ističući tobožnju brigu za bratovu sreću, a kad sazna da joj se sin vjerio za Andrijanu, ne skriva ljutnju, reagirajući nemajčinski: »Rasuta! Vjerio! Ona djetetina, još mu usta mlijekom vonjaju! Za njega su žene! Neće mi u kuću! Kako se je bez mene vijerao, tako bez mene i bòravi« (III, 1). Držićeva implicitna osuda mirazne politike (koja je isključivala »zakone srca«) najbolje je artikulirana u dvosmislenim replikama mladih godišnica: Gruba u Skupu će, primjerice, reći: »Uh, ne bih stara muža! Ono gdje kašlju, a, brižni, ne mogu ni hodit, a neg, a neg da… /…/ A neg da igraju s nevjestom. /…/ Djevojka se je majčici molila: ’Ne daj mene staru hrabru, majko moja draga; lačna bih bila s starijem hrabrom, ako i ima dosta blaga; od pogleda mlada hrabra vazda bih sita bila’ (I, 1) /…/ S mladijem mladi, / s starijem stari! Da’ mi mlada, / ne hajem glada; ako me je mlad ubio, ali mi je, brajo, mio. Voljela bih ja mlada gospodara nego stara« (I, 2) /…/ Brižne djevojke, od ćaćka u ćaćka! (II, 7). Kata u komediji Tripče de Utolče spremna je slagati da ju je stari Lone de Zauligo silovao samo da bi joj – kako ga ne bi optužila – dao novac za prćiju, s kojom će odabrati vjerenika: »Bogme t’ ja ne mogoh čekat toliko prćije ka mi ima doć. Čekah i čekah, i omrazi mi se. Teško svakoj mladici koja stara čeka; da je ki mladić, kako bi k meni dotrčal! Rečeno je: ’Ćaćka stara, a ljubovnika mlada’; ma, ako je i star, istom da mu prćiju izmem iz ruka. Po’ ću vidjet što čini moja gospođa Mande; mnim bogme da bolje stoji neg sam ja stala: ja sama, a ona s mladićem kako garofao; ja studena, a ona uz dobar kožuh koji je grije, da jo’ nije zima. I opet ću se sada vratiti, ako ona starež dođe, da mu izdrlim prćiju« (III, 4). Na isti način razmišlja i Pjerin I, kojemu je otac namijenio Lučilu zbog velike prćije, no unatoč tomu on voli siromašnu Dijanu: »Hoće da uzmem, na moju sramotu, njeku grdobu. […..] Istinom ne ima neg tu jednu kćer, bogat je, tu je velika prćija; ali vrag uzeo i prćije i dukate, makar i tko ih kuje! Kontentaj mi srce, a da’ mi manje imanja« (I).

Miraz je i u Držićevu životu imao važnu ulogu: majka Anula mu je oporučno ostavila četvrtinu svojega miraza i »ostatak od onoga čime raspolažem«, čime se mogao služiti za života, ali ne i »darovati, prodati niti otuđiti«. Nakon njegove smrti rečeni dio trebali su naslijediti Vlaho i njegovi muški potomci. No, budući da je Držić od Benedikta Pavlova Jelića uzajmio četrdeset tri mletačka dukata, a nije ih vratio (Benedikt je u međuvremenu umro pa je načinjeni dug potraživao njegov brat Bernard), kao uživatelj četvrtine miraza 14. XI. 1561. upisao se Miho Nikolin Mioša, Bernardov skrbnik. Devet dana prije toga, 5. XI. 1561. Držić se svojevoljno odrekao dobara koje mu je ostavila majka, a u korist brata Vlaha. Dana 27. I. 1554. Držić je posvjedočio visinu miraza koji je Marin Božov Nalješković (suprug Držićeve sestre Nike) obećao Ivanu Bartulovu Nalješkoviću prilikom sklapanja bračnog ugovora u ime kćeri Vite. U svibnju 1556. zajedno s Vlahom vodio je sudski proces oko dijela majčina miraza od pedeset četiri dukata koji je pripao njihovu bratu Nikoli, a nakon što je on umro trebao je pripasti njima. (→ KONTRADOTA; OBITELJ; PIR)

Autor: Zdenka Janeković Römer