POMET TRPEZA

POMET TRPEZA, lik u komediji Dundo Maroje.

Kvrgić kao Pomet

Pero Kvrgić kao Pomet, Vanja Drach kao Popiva, Ivan Šubić kao Bokčilo, Zdenka Heršak kao Laura i Nela Eržišnik kao Petrunjela,
Dundo Maroje, Dramsko kazalište »Gavella«, Zagreb, 1955 (redatelj Mladen Škiljan)

Prvi se put pojavljuje u drugom prizoru prvoga čina, a potom u svim činovima (I, 4, 5, 6, 7; II, 1, 10, 11, 12, 13, 14; III, 14, 15; IV, 3, 4, 5, 6, 7, 8; V, 1, 2, 3, 4). Sluga bogatoga njem. plemića Uga Tudeška, namuranog u rim. kurtizanu Lauru. Sklon hedonističkom načinu života, povjerio je Pometu zadatak da za njega pridobije Laurinu naklonost. Pomet je temeljna pokretačka sila mnogobrojnih zbivanja komedije. Osim što neprekidno bdije nad Marom i Laurom, ne propuštajući ni jednu priliku da agitira za gospodara, potaknut će intrigu s pomoću koje će Dundo Maroje vratiti svoj novac (»Ma tko mu je meštar bio? Pomet! Pometovi su ovo trati; ja mu sam tramuntanu odkrio, a on je umio jedrit«, IV, 7), te omogućiti pozitivan ishod Ugovih ljubavnih želja. Uz Bokčilovu asistenciju, Pomet će uvjeriti Lauru, a posredno Mara i Popivu, kako je Dundo došao u Rim s puno robe i novca te ih potaknuti da osmisle remedio s lažnim magazinom koji će dovesti Mara do financ. propasti, a time i do gubitka Laurine naklonosti. Pomet pokazuje zanimanje za Laurinu sluškinju Petrunjelu, čime postaje Popivin suparnik. Njegovo, kao i Popivino, udvaranje Petrunjeli više je rezultat lascivnije i humorističnije protuteže ljubavnim težnjama njihovih gospodara no stvarne zaljubljenosti. Pomet često ima ulogu glasnika, izvještavajući o izvanscenskim zbivanjima koja će pridonijeti cjelovitosti dramske fabule, ali i pokazati kako je on glavni intrigant: »Bez mene se nitko ne može pasat, bez mene se ljudi ne umiju obrnut. Gdje nije Pometa, tu nije ništa učinjeno; gdi nije Pometova konselja, tu sve stvari naopako idu« (II, 10). U monologu iz prvoga prizora drugoga čina, u kojem iscrpno opisuje Ugovu trpezu, posebno znalački priređenoga kapuna, zbog kojega je »otišao in estasis«, Pomet iznosi vlastitu životnu filozofiju, govoreći o akomodavanju i vjertuoznosti: »Ma se je trijeba s bremenom akomodavat; trijeba je bit vjertuozu tko hoće renjat na svijetu. Kralj je čovjek od ljudi, kad se umije vladat. (…) Trijeba je bit pacijent i ugodit zlu bremenu, da se pak dobro brijeme uživa. Svakijem kami! Maro mi prijeti, a ja mu se s baretom u ruci klanjam; Tudešak me, moj idol, dviže s trpeze, s delicija! Srcem mučno idem – čijerom volentijero. I tko k meni dođe: ’Pomete, opravi mi’, – opravljam; ’Pođ’ za mene’, – idem; konselj mi pita, – umijem mu ga dat; psuje me, – podnosim; ruga se mnom, – za dobro uzimljem. Ovaki ljudi renjaju!«. Popiva za njega kaže da »kao metlom mete bokune s trpeze« (I, 5), a Maro ga naziva »šijunom od bokunâ« (I, 6). Pometov pogled na svijet i akcija koju taj pogled nadahnjuje, a kojom uspješno ostvaruje svoje interese, zasnivaju se na temeljnim kategorijama tadašnje filoz. misli – vrlini i fortuni, koje je najsustavnije razložio Niccolò Machiavelli u Vladaru (Il Principe, 1532): »Samo onaj tko je obdaren vrlinom, težeći osobnoj koristi koja nije u opreci s općom koristi, može svladati čovjekovu najopasniju, nepredvidljivu silu, prevrtljivu sreću. Pravog čovjeka resi mudrost i domišljatost, pa znade u pravi čas na pravi način iskoristiti pravu priliku da bi trijumfirao nad nesposobnima, koji su najgori kada misle da su i oni mudri« (F. Čale, Marin Držić: Djela, 1979). Često ironičan, kadikad dvosmislen, Pomet superiorno koketira s fortunom (»Dobra srjeća sa mnom je, a š čovjekom je: umijem ju karecat, tako sa mnom dobrovoljno i stoji«, III, 14), koja za njega znači ukupnost povoljnih okolnosti koje donose pobjedu kada se na pravi način i u pravi trenutak iskoriste. On ju, svjestan njezine prevrtljivosti, zbog koje ju i naziva ženom, hvali, a katkad i proklinje. Fortunu može svladati samo onaj koji posjeduje vrlinu i razboritost (»cum sapiente fortuna semper conversabuntur, s razumnijem srjeća stoji«, III, 14), odn. judicio te koji se zna prilagoditi danim okolnostima. Za sebe kaže da je na »brijeme doktur i filozof« i da se umije »vladat kako filozof in literaturis« (II, 1). Svjestan svojih sposobnosti, naziva se kraljem, gospodinom, pravim čovjekom, virtuozom, čovjekom virtutibus praedutus (II, 10) te kaže: »Srce mi dava far faccende u Rimu koje ni Čezar ni Šila ni Marijo nije činio. Imam imat viktoriju od neprijatelja, triunfus caesarinus!« (II, 1). Višestruki je dobitnik: nadmudrio je Mara i Popivu, zaradio »pineza sto škuda« (IV, 3) jer je Ondardu pronašao kćer, te je, koliko se može pretpostaviti, Ugu osigurao Laurinu, a sebi Petrunjelinu naklonost. Utjelovljuje sve bitne osobine vješta, duhovita i bistra sluge koji se može, u okvirima tipologije renesansne eruditne komedije, prispodobiti tipu sposobna sluge kojemu je komplementaran nesposoban i inertan gospodar. Kako se doznaje iz prvoga i drugoga prologa komedije te nekih replika, Pomet je bio središnji lik istoimene izgubljene komedije izvedene 1548, u kojoj je Maru pomagao da od oca ukrade dvije tisuće cekina (»Njegda tvoj bijeh u Dubrovniku«, I, 6).

Autor: Ana Prolić Kragić