POLIKSENA

POLIKSENA, lik u tragediji Hekuba, kći naslovne junakinje, trojanske kraljice.

Prvi se put pojavljuje u četvrtom prizoru prvoga čina, kad s majkom raspravlja o nesretnom položaju u kojem se našao trojanski narod. Njezini su monolozi, baš kao i Hekubini, prepuni lirsko-kontemplativnih segmenata, s mnogo prisjećanja i lamentacija. U istom prizoru Hekuba Polikseni govori o neizbježivom žrtvovanju koje će uslijediti, jer upravo Poliksena ima biti žrtvovana Akilu u čast. Takvu vijest Hekubina miljenica komentira na sljedeći način: »Kako tihu košuticu / iz skuta će, majko, uzeti / bez milosti tvu djevicu, / dragu kćercu Grci kleti« (I, 4, s. 670–673). Međutim, Poliksena na taj barbarski čin reagira hrabro. Kada Hekuba zamoli Ulisea da se ona žrtvuje namjesto vlastite kćeri, kako bi ispunila barbarski grč. običaj, a time bi joj se i Ulise odužio za davno učinjenu uslugu, u lamentacijskom solilokviju Poliksena govori majci: »Ti, majko draga mâ, ako mir ljubiš moj, / s groznima suzama smetat me tač nemoj; / odluku lipu mû, kom obrah umriti, / u srcu sad tvomu nemoj pogrditi; / ma kćercu potukaj da slidi sî lip čas / prî neg ki gorki vaj ockvrni našu čâs« (II, 1, s. 1057–1062). U kasnijem će se tijeku dramske radnje Poliksena spominjati jedino u replikama drugih protagonista, najčešće u Hekubinim iskazima. U globalnoj koncepciji Držićeve tragičke dramaturgije – a tako je i u tal. izvorniku La Hecuba Lodovica Dolcea, uostalom i u starogrč. verziji – Poliksena funkcionira kao Hekubina »karakterna replika«, kao jedan od ključnih »okidača« kraljičina osvetničkoga čina u posljednjim prizorima drame. Uistinu, Hekuba je odlučila oslijepiti Polinesta i, zajedno s trojanskim ženama, smaknuti njegove sinove tek pošto je iskusila gubitak vlastitih potomaka, prvo Polidora, koji se pojavljuje samo u inicijalnom prologu, potom Poliksene. Način na koji Poliksena umire donekle je različit od načina na koji je smaknut Polidor. Poliksena je prikazana kao žrtva polit. sistema koji je, iz perspektive Troje i njezinih pristaša, autokratski, krvoločan te barbarski (Hekuba jednom prilikom Ulisea pita: »Niesu li volovi za posvetilištva, / za koja ljudi svi zvirenja biju ta?«, II, 1,s. 803–804), a Polidor je žrtva individualne Polinestove pohlepe, tipične ljudske mane, zbog koje će ga se odreći i sam kralj Agamenon.

Autor: Leo Rafolt