POETA LAUREATUS

POETA LAUREATUS (lat. pjesnik ovjenčan lovorom). U staroj Grčkoj lovor je bio posvećen Apolonu i korišten pri ovjenčavanju ili štovanju pjesnika i junaka.

Riječ laureat u modernim jezicima asocira slavu, a uz pojam se vezuje i značenje učenosti. Primjerice, kralj. diploma iz retorike na eur. sveučilištima dodjeljivala se u sr. vijeku pjesnicima laureatima. Srednjovjekovni engl. kraljevi davali su patronat pjesnicima poput Edmunda Spensera i Geoffreyja Chaucera, a akademske su ustanove odlikovale takve ljude diplomom pjesnika laureata. U XIII. st. humanist Albertino Mussato imenovan je pjesnikom laureatom u Padovi, a 1341. Francesco Petrarca u Rimu. Iz općenitije uporabe pojma poeta laureatus (u značenju časti, učenosti) proizišlo je njegovo uže značenje u Engleskoj, gdje se upotrebljavao za označavanje službe pod istim imenom. Pjesnik u toj službi bio je vezan uz kralj. kuću. Taj je položaj utemeljio Jakov I., kada je 1617. imenovao Bena Jonsona u službu pjesnika laureata. Služba je nastala na temelju prijašnjih praksi, kada su stihotvorci bili dijelom kraljeve pratnje: primjerice, Rikard Lavljeg Srca imao je »kraljeva pjesnika« (versificator regis) Gulielmusa Peregrinusa, na sličan je način Henrik III. imao svojega stihotvorca (Majstora Henryja), a John Kay opisao se kao »ponizni pjesnik laureat« Eduarda IV. U engl. tradiciji pjesnika laureata imenovao je monarh i stoga je on bio ovlašten – štoviše, obvezan – pisati stihove o državničkim prigodama, odn. kadgod je pozvan. Pjesnik laureat u pravilu je bio nadležan za pisanje i predstavljanje služb. poezije u prigodi koja je mogla biti i osobna (monarhov rođendan i ostali rođendani u kraljevskoj obitelji ili čak vjenčanja) i državna (krunidbe ili vojne pobjede). Prvog je pjesnika laureata u Engleskoj imenovao Karlo II. U hrv. književnosti prvi poznati poeta laureatus bio je Ilija Crijević, koji je 21. IV. 1484. u rim. Akademiji Pomponija Leta okrunjen lovorovim vijencem za svoje ljubavne pjesme.

M. Držić za života nije slavljen kao poeta laureatus; dapače, optužen je za prepotenciju i umišljanje da je pjesnik (»Mnozi su nesviesni i ćudi nemile / ki vele: ’Držić sni da opće š njim vile, / ke ljube i mile mladiće ljuvene / i kim pjesni dile kraj rike studene’«, Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, s. 11–14), zatim i za plagiranje Tirene. Umjesto lovora, počastili su ga atributom lupež, što spominje u poslanici Sabu. Na vlastite je nevolje aludirao u posveti Marin Držić svojim prijateljem, tiskanoj 1551. u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi (»Ja ću samo ovo rit er, za ugodit prijateljem, mnokrat sam dao neprijateljem o meni govorit«), u posveti Tirene Marinu Ivanovu Puciću (»primi ju za tvoju dobrotu i sjencom je od tvoje vridnosti pokrij, da ju slana od zlijeh jezika ne oznobi, da ju vitar od nenavidnosti ne povali, da ju magla od neumjeteostva ne obujmi«), u prvom prologu negromanta Dugoga Nosa komedije Dundo Maroje (»i zahvaliste mi, i platu imah, što katance stavih na njeke zle jezike koji za zlo imaju ono što im se za dobro čini«). Velik dio Držićevih problema zacijelo je izazvao prvi prolog Tirene – prikazane Prid Dvorom 1548 – u kojem se sâm proglasio pjesnikom dostojnim lovora: »Sad jedan mlad djetić s tim vilam pri vodi / stare kuće Držîć svû mlados provodi, / koga su tej vile od bistra hladenca / dostojna učinile od lovorna venca, / ki mu su na glavu stavili za ures, / da ovu državu proslavi do nebes« (s. 119–124). Za života samo ga je Mavro Vetranović imenovao poetom laureatusom, braneći ga od potvora u Pjesanci Marinu Držiću u pomoć: »Tiem ga muže posvojiše / elikonske slavne družbe, / ter mu venčac pokloniše / za njegove verne službe; / venčac velim lovorike, / ki ne sahne, ki ne vene, / ner je zelen po sve vieke / i u vrime svako zene: da se diči, da se gizda, / uresivši svoje vlase, / jak na nebi svietla zviezda / kad s večera vole pase; / svaka vila u dubravi / da pravedno može reći: / dostojan je vječnoj slavi, / ku bi mnozi radi steći. (…) Još Apolo neka reče, / kad od muža kolo spravi: / Marin mladac milos steče / od svieh vila u dubravi, / ke mu venčac pokloniše / od prislavne lovorike, / ki ne vene ni prisiše, / ner je zelen po sve vike« (s. 85–100, 109–116). Nakon smrti nadgrobnice na hrv. jeziku napisali su Vetranović (Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba; Nadgrobnica gornjega rečenoga Marina) i Antun Sasin (Antun Sasi u smrt Marina Držića), a sonete na talijanskom Sabo Bobaljević (Darsa, il cui puro, vago, e dolce canto – Držiću, čiji sladak, čist i mio pjev) i Miho Monaldi (In morte del Signor Marino Darsa – U smrt gospara Marina Držića). U svima se Držiću proriče vječna slava (Sasin: »koga slavno ime teče, / dike i slave po svem sviti, / i koje će slavno biti / dočim žarko sunce istječe«, s. 77–80) i božanski vrhunci (Vetranović: »Ovi grob blažen bil bez konca po vijek vas / koji je priklopil od muza rajsku slas / s vjenčacom na glavi, kojim se sad gizda / u nebeskoj slavi uzvišen vrh zvizda, / a ja sam stanovit, da će taj venčac zlat / dokoli teče svit jak drugo sunce sjat«, s. 323–328). Status kanonskoga pjesnika Držiću je potvrđen tek u XX. st.: najprije 1930, kad je Milan Rešetar objavio kritičko izdanje njegova opusa u sedmoj knjizi edicije Stari pisci hrvatski, te 1938, kad je Marko Fotez režirao Dunda Maroja.

Autor: Trevor Laurence Jockims i Milovan Tatarin