PLEJADA

PLEJADA, francuski pjesnički pokret u drugoj pol. XVI. st.

Ime mu je dao Pierre de Ronsard (1525–85), po uzoru na Aleksandrijsku plejadu, skupinu od sedam grč. pjesnika tragičara iz III. st. pr. Kr. Mladi naraštaj franc. pjesnika okrenutih ant. kulturi formirao se u mali elitni cénacle (kružok), koji se najprije prozvao Brigade, a poslije, po aleksandrijskom pjesničkom septetu – Pléiade. Plejada franc. pjesnika XVI. st. naziva se još i prva francuska plejada, za razliku od druge francuske plejade iz XVII. st. u doba Luja XIII. Nikada nije postojala kao škola (ta pojava ne postoji u Francuskoj u XVI. st.), nego kao skupina koja je prihvatila zajedničko imenovanje. Prvi put u povijesti franc. književnosti pjesnici su se povezali iz zajedničkih literarnih interesa, prihvatili homogena teorijska gledišta i jednoga vođu. Uz P. de Ronsarda, kao vođu skupine, Plejadu su činili Joachim Du Bellay, Jacques Peletier, Jean-Antoine de Baïf, Rémy Belleau, Pontus de Tyard i Étienne Jodelle. Uz okrunjene pjesnike, među njima su povremeno djelovali Jean Dorat, Nicolas Denisot, dit comte d’Alsinoys, Jean Bastier de La Péruse, Marc-Antoine de Muret, Guillaume Des Autels, Maclou de La Haye, Jean Tagaut, Robert Garnier, Jacques Grévin, Olivier de Magny, Amadis Jamyn i dr. Skupina sedam franc. pjesnika iz XVI. st. bila je osnovana radi uzdizanja franc. jezika na razinu klas. jezika i njegove knjiž. afirmacije, s jasno izraženim reformatorskim programom. Poetička načela skupine izložio je J. Du Bellay (1522–60) u Obrani i proslavljenju francuskoga jezika (Défence et Illustration de la langue française, 1549). Ta je apologija jezika i prvi francuski knjiž. manifest istodobno, za koji su neki argumenti uzeti iz Dijaloga o retorici (Dialogo della retorica, 1542) Talijana Speronea Speronija, a neka načela već oblikovana u predgovoru prijevoda Horacijeve Poslanice Pizonima (Ad Pisones) J. Peletiera, nedvojbeno početak preokreta u franc. književnosti. Premda u spisu nema novih koncepcija i misli, on je impresionirao čitatelje jer o predmetu govori na problemskoj razini sa znalačkim referencijama na nacionalnu, antičku i tal. književnost, a osim toga bio je napisan s radikalnim postavkama, prožetim žarom i ljubavlju za franc. jezik. Program je objašnjavao značenje i važnost nac. jezika, zahtijevao vrsnoću izraza, ugledanje na klas. uzore i petrarkizam, izražavanje osjećaja koji teže uzvišenim idealima te shvaćanje pjesništva kao nadahnute stvaralačke djelatnosti. Ronsard i Du Bellay željeli su obnoviti knjiž. život: u Francuskoj, u kojoj je 1547. umro kralj Franjo I., »otac književnosti« (père des lettres), i koja je u njegovo doba započela renesansu, već je bilo napravljeno mnogo za bitne promjene načina života i mišljenja. Vladavina Henrija II. (1547–59) označila je svojevrstan vrhunac, koji u književnosti potvrđuje postojanje pokreta Plejade, koji će se održati, unatoč vjerskim ratovima, za vladavine Karla IX. U razdoblju 1547–53. pjesnici su pohađali dva pariška kolegija (Coqueret i Boncourt), koje je vodio helenist i vrhovni učitelj J. Dorat, te uz njega M.-A. de Muret, a izvan zidina sveučilišta Jacques Peletier du Mans. Svi su oni težili znanju preko grčkih i lat. tekstova, matematike i astronomije, vjerovali su u neophodnost znanja, u vrijednost ant. starine i u moć pjesništva. U početku su se predstavljali kao protivnici dvorskoga pjesništva sljedbenika Clémenta Marota, koje su držali vulgarnim stihotvorcima i grubim prevoditeljima. Nauk Plejade proizišao je iz umjetnosti Grčke, Rima i Italije, koja je iz franc. perspektive treća klas. književnost. Jedinstvenom mješavinom aristokratske uzvišenosti i vrhunske erudicije, Plejada je iskušavala novine i željela jednim zamahom obnoviti pjesničke teme, izmijeniti žanrove, ponovno načiniti jezik. Opće načelo Plejade glasilo je »Odi profanum vulgus« (»Mrzim neupućenu svjetinu«), stoga su erudiciju držali vrhovnom kvalitetom. Ronsard i Du Bellay suprotstavljali su se poglavito neznalicama i humanistima. Protiv humanista, pjesnici Plejade tvrdili su da se stari autori ne mogu izjednačiti sa svojim latinitetom sa suvremenim piscima pa su poticali pisanje na franc. jeziku, a protiv neznalica borili se umijećem, učenošću i radom, podrazumijevajući nadarenost pjesnika, tj. pjesnički genij. Utvrdili su nekoliko temeljnih pravila franc. versifikacije i branili dignitet franc. jezika od averzije humanista, nasilnih latiničara i heleničara. Da bi obogatili franc. jezik, predlagali su: što veću uporabu franc. riječi; uporabu posuđenica iz grčkog i lat. jezika samo ondje gdje je opravdano; tvorbu složenica po uzoru na grčki i lat. jezik; izbjegavanje narječja; uporabu tehničkih i zanatskih riječi; izvedenice. Tako osposobljen, franc. jezik postaje dostojan instrument poezije, kojoj stari pjesnici moraju biti škola i putokaz. Odbacili su srednjovj. oblike i zamijenili ih oblicima iz klas. književnosti i tal. renesanse: epigramima, elegijama, odama, eklogama, satirama, epikom po uzoru na Homera i Vergilija, te komedijama i tragedijama. Među uzorima navode i Talijane; primjerice, za ep uzor im je Ludovico Ariosto, za sonet Francesco Petrarca, za ekloge Jacopo Sannazaro. Razlikovali su dva tipa stila: visoki (tragedija, ep, oda) i niski (komedija, farsa). Pjesništvu općenito namijenili su iznimnu zadaću i poslanje. Ronsard je dobro uočio da bi pjesnikova zadaća trebala biti da daje prijedloge, da inovira oprezno i odmjereno, a da će inovacije autorizirati konačan izbor. Cilj je bio izborom riječi, njihovim poretkom i rimom stvoriti lijep oblik. Od stiha su tražili metričku pravilnost i harmoniju. J. Du Bellay tretirao je rimu kao bitan element versifikacije i za nju postavljao zahtjeve glede funkcionalnosti, naravnosti i zvučnosti. J.-A. de Baïf je bio toliko zanesen antikom da je pokušao graditi stihove kvantitativnom versifikacijom i zauzimao se za sličnu ortografiju, što je bilo nemoguće provesti. Pjesnici Plejade drže se vrhunskim predstavnicima franc. renesanse, a važni su napose kao obnovitelji aleksandrinca. Ronsardovom standardizacijom aleksandrinca nestaju sve metričke dvojbe te on otada postaje povlaštenim nac. stihom. Po oblicima, motivima i mnoštvu riječi koje je uveo u poeziju, po metričkoj i ritmičkoj reorganizaciji stiha, Ronsardu pripadaju atributi reformatora i preporoditelja. Nedvojbeno je da je franc. pjesništvo tek njegovom pojavom dobilo potpuno renesansno obilježje. Plejada je bila promjenjiva i nestalna skupina pisaca i učenjaka, koji su se proslavili u različitim područjima. Pisali su ljubavnu i religioznu poeziju, epove, znanstv. poeme, polit. govore, dvorske prigodnice, knjiž. kritike, humanističke komedije, klasičke tragedije, teorijske rasprave, neolatinsku poeziju, a posebno su važni njihovi prevoditeljski radovi. Njihova je zasluga što su u franc. pjesništvo uveli tal. tip soneta, prilagodivši ga aleksandrincu, ali i razvijajući različite metričke mogućnosti. Po uzoru na tal. poeziju, veliku važnost pridavali su rimi, što će bitno označiti franc. pjesništvo sljedećih nekoliko stoljeća. Posebno su isticali vrijednost duljih lirskih, epskih i didaktičkih poema. Među pjesnicima znalo je biti nesporazuma, pa i zavisti (posebice između Ronsarda i Du Bellaya). Znatan utjecaj pokreta na cjelokupno eur. pjesništvo bio je dvostruk: klasicizam je prihvatio jasnoću izraza, virtuoznost stila te ugledanje na uzore, a romantizam zamisao o stvaralačkom nadahnuću. Njihovi su dometi bili cijenjeni i u Italiji, zemlji s kojom su održavali neprestane veze. No ne treba pretjerivati u prikazivanju njihova položaja: uz njih su postojali pjesnici iznimne važnosti, a koji nikada nisu pristali uz pokret (Théodore Agrippa d’Aubigné, Guillaume de Salluste Du Bartas), a Ronsarda je na dvoru Henrija III. zamijenio mladi Philippe Desportes. Uspjeh njihovih radova nije uvijek bio osiguran (Jodelle, Bellay, pa i Ronsard). Razdoblje franc. renesanse njegovalo je poeziju kao samu bit jezika: pjesnici su prodirali u sva područja ljudskoga života i nastojali dobiti priznanje u gradovima. Stoga im je barem svima bilo zajedničko, kako je to izrekao Ronsard, da nisu »besposličarili u mlitavoj lijenosti« (»s’acagnarder en paresse engourdie«). Pojedini pjesnički radovi Plejade postali su opća mjesta povijesti svj. književnosti: Ronsardova pjesma Uz svijeću navečer, kad budete stari… (Quand vous serez bien vieille, au soir à la chandelle…, poznatija po posljednjem stihu-poenti: Žića danas ružu berite dok cvjeta – Cueillez des aujourdhuy les roses de la vie) jedan je od antologijskih primjera teme carpe diem u eur. pjesništvu, po nadahnuću usporediv sa stihovima M. Držića u pjesmi br. 18 Cvit liepe mladosti s godišti odhodi. Plejada je po načinu na koji uzdiže Petrarcu kao pjesnički uzor bliska europskom pjesničkom pokretu bembizma, kao drugoga vala petrarkizma, ali je u jednakoj mjeri po mnogobrojnim osobitostima samostalan francuski pjesnički pokret koji je utjecao na mnoge europske pjesničke škole.

Autor: Cvijeta Pavlović