PLAUT, TIT MAKCIJE (TITUS MACCIUS PLAUTUS)

PLAUT, TIT MAKCIJE (TITUS MACCIUS PLAUTUS), rimski komediograf (vjerojatno Sarsina, Umbrija, između 254. i 251. pr. Kr. – Rim, oko 183. pr. Kr.).

Plaut

Tit Makcije Plaut, izdanje komedija iz 1577.

O njegovu životu postoje tek legende, iako se ponešto zna o posljednjih dvadesetak godina njegova života i kaz. djelovanja. Zarana se počeo baviti trgovinom, no cijeloga života ostao je vjeran kaz. životu. Ponajviše se ugledao u novu atičku komediju (Menandar, Difil, Filemon, Apolodor), od koje je preuzimao fabule, nerijetko ih kompilirajući na zanimljiv način, te likove, koji odišu grčkim psihosocijalnim karakteristikama. Međutim, sve ostale elemente – ponajprije društvenu i polit. aluzivnost – vješto je prekrajao i prilagođivao prilikama rim. pozornice. Najviše su ga zanimali komično-lakrdijski elementi svakodnevice, osobito prizori iz života običnoga rim. građanina. U njegovim se djelima vješto spojio utjecaj grčke komediografske tradicije i italskih lakrdija. Pjevani dijelovi (cantica), kojih nema u grč. izvornicima, daju njegovoj komediji glazbenodramski značaj. Najčešće mu se pripisivalo sto trideset komedija, od kojih je sačuvana tek dvadeset jedna. Osim komedije Amfitrion (Amphitruo), koja je travestija mita, sve su ostale stereotipne fabule iz građ. života. Najčešći su likovi u tim komedijama naivni očevi, lakoumni i pošteni sinovi, lukavi robovi, čestite hetere, prljavi svodnici, bijedni paraziti i smiješni kuhari. U dramaturškom smislu prevladavaju zapleti građeni na elementima komedije intrige, u kojoj beznadne situacije razrješavaju mudri i domišljati robovi, što će postati osobitost talijanske eruditne komičke dramaturgije. Ostale su Plautove komedije: Magarci (Asinaria), Ćup (Aulularia), Zarobljenici (Captivi), Žižak (Curculio), Kazina (Casina), Epidik (Epidicus), Bakhide (Bachides), Sablasti (Mostellaria), Menehmi (Menaechmi), Hvalisavi vojnik (Miles gloriosus), Trgovac (Mercator), Pseudol (Pseudolus), Mali Kartažanin (Poenulus), Perzijanac (Persa), Konop (Rudens), Stih (Stichus), Trogroška (Trinummus), Prostak (Truculentus), Kovčeg (Vidularia) i djelomično sačuvana komedija Kovčežić (Cistellaria). Djela su mu prepisivali i prerađivali već tijekom antike i sr. vijeka. U istraživanjima europske književne i kaz. kulture XVI. st. njegovo se ime ugl. pojavljuje u sintagmi plautovsko-terencijevska komička dramaturgija, zacijelo zato što je takav način pisanja komedija – koji je zarana poetički kanoniziran, ponajprije u tal. o čemu svjedoči i visoka protočnost eruditne komedije u svim europskim nacionalnim književnostima. Commedia erudita izravni je nasljednik plautovsko-terencijevske komedije, što potvrđuje velik broj kompozicijskih i tematsko-motivskih sličnosti. Plautov utjecaj u hrvatskom, posebice u dubrovačkom dramskom i kaz. ranonovovjekovlju, vidljiv je najizravnije u komediografiji Nikole Nalješkovića i M. Držića. O važnosti spomenute dramaturške konvencije govori Ilija Crijević u poetički važnoj pjesmi Ecce theatrales. Crijević, koji je i obrazovan na Plautovim komadima u kvirinalskoj akademiji Pomponija Leta u Rimu, donosi modu lat. komediografije, Plauta, a tek potom i Terencija, u dubr. sredinu. Plaut tako postaje sastavni dio dubrovačke humanističke naobrazbe, o čemu govori i Držić u prologu Skupa, gdje ističe da Plauta u Dubrovniku i djeci »na skuli legaju«. Miljenko Foretić napominje da su Plautove i Terencijeve komedije »iz školskih klupa humanističkih škola izlazile na pozornice pred dubrovačku publiku. One se izvode i poslije Crijevićeve smrti 1520. iako i on uviđa priliv narodne hrvatske riječi. U karnevalu 1525. grupa mladića je u privatnoj kući predstavljala i recitirala Plautove komedije, a iz jedne vijesti iz 1536. doznajemo da je družina Marina Bunića imala izvesti možda Terencijevu ili Plautovu komediju« (Marin Držić i kazališni život renesansnog Dubrovnika, 1969). O tom arhivskom inscenacijskom činu među prvima je pisao Miroslav Pantić u raspravi Prilozi za istoriju renesansnog pozorišta u Dubrovniku (Zbornik istorije književnosti, 1962, 3). O utjecaju Plautove dramske prakse na Držićevu komediografiju prvi su pisali Ferdo Živko Müller (»Skup«, komedija od Marina Držića Dubrovčanina, 1879), Jiří Polívka (Škrtac u Dubrovniku – Der Geizige in Ragusa, 1888), Milivoj Šrepel (»Skup« Marina Držića prema Plautovoj »Aululariji«, 1890) i Vatroslav Jagić (Plautova Aulularia u južnoslavenskoj preradbi iz polovine XVI. stoljeća – Die Aulularia des Plautus in einer südslavischen Umarbeitung aus der Mitte des XVI. Jahrn., 1900). To su prvi komparatistički prilozi u kojima se, bilo afirmativno bilo negativno, govori o Držićevu prerađivačkom pothvatu. O Plautovu utjecaju na Držića pisao je i Danilo A. Živaljević (Skup, komedija Marina Držića, Završna reč o Držićevom »Skupu«, 1901). U XX. st., na tragu navoda Artura Cronije o neautohtonosti Držićeva opusa, o plautovskim utjecajima u Držićevu stvaralaštvu iscrpno je pisao i Franjo Švelec u monografiji Komički teatar Marina Držića (1968), opisujući idealan model plautovsko-terencijevske komedije, njezinu aktantsku strukturu, raznolik sastav likova, najčešće zaplete i dominantne fabularne matrice, načine profiliranja dramskih karaktera. Pritom se Držićevo djelo, više povijesnopoetički a manje traduktološki, uspoređuje s Aulularijom, čijom se fabulom i likovima vješto okoristio u Skupu. O katalogu Držićevih plautovskih protagonista pisao je Boris Senker u studiji Likovi u Držićevim plautovskim komedijama i renesansni sustav komičkih tipova (1996), u kojoj svakom Držićevu protagonistu pokušava pronaći ishodište u plautovskom modelu komičke dramaturgije.

Autor: Leo Rafolt