PLATONIZAM

PLATONIZAM, nauk koji je zastupao Platon (427. pr. Kr. – 347. pr. Kr.) ili nadovezivanje na taj nauk.

S obzirom na velik utjecaj Platonovih dijaloga na potonje mislioce te na to da su Platonova naučavanja ubrzo nakon njegove smrti njegovi učenici nastavili razvijati u gotovo oprečnim smjerovima, neki su moderni filozofi smatrali da je cijela europska ili zap. filozofija zapravo razvoj platonizma. Budući da je riječ o širokom i povijesno rastegnutu pojmu, nije jednostavno zaključiti što bi Platonu i »platonovcima« bilo zajedničko. Ipak se mogu izdvojiti neke postavke od kojih većina platonovaca nije odstupala. Platonizam zastupa podjelu na ono što jest (»svijet ideja«) i ono što nastaje, propada i podložno je bilo kakvoj promjeni (»osjetilni svijet«). Svijet ideja je nepromjenjiv, vječan i predmet znanja (epistēmē, čvrstoga, savršenoga, »znanstvenog« znanja), a osjetilni je svijet promjenjiv i predmet je osjetilnog opažanja i mnijenja. Veliku ulogu ima trodijelna duša, spojnica između svijeta ideja i osjetilnoga svijeta; ona je vječna (tj. postojala je prije spajanja s tijelom i postojat će nakon razdvajanja od njega) i u mogućnosti je spoznati svijet ideja, te sudjeluje u osjetilnom svijetu spajanjem s materijom (tijelom). Važno je obilježje platonizma etički izbor između pokušaja približavanju svijetu ideja (»brigom oko duše«) i prianjanja uz tjelesna dobra. Naposljetku, platonovci su zastupali nauk o svijetu koji je stvorio demiurg (prema Platonovu Timeju u skladu s paradigmom životinje), što ih je razlikovalo od peripatetičara, koji su smatrali da je svijet nestvoren i vječan, i stoika, koji su vjerovali u periodičko uništenje svijeta i nastanak novoga. Platonizam se u povijesti filozofije obično dijeli na nekoliko razdoblja. U antici se dijeli na razdoblje »stare/rane Akademije« (347. pr. Kr. – oko 260. pr. Kr.), obilježeno radom neposrednih Platonovih nasljednika na čelu Akademije (Speusip, Ksenokrat i Polemon), koji su razvijali Platonovu misao. Slijedi razdoblje »nove Akademije« (oko 260. pr. Kr. – 80. pr. Kr.), obilježeno zaokretom k skepticizmu (predstavnici: Arkesilaj, koji je zastupao misao da se ne može biti siguran je li išta spoznatljivo pa valja odustati od prosudbe; Karnead, koji ublažuje Arkesilajevo stajalište, uvodeći mogućnost spoznaje u praktičnom djelovanju; Filon iz Larise i Antioh iz Askalona, koji su slabili skeptičku tendenciju i jačali onu sinkretističku, napose asimilacijom aristotelovskih i stoičkih momenata). Sljedeće razdoblje naziva se »srednjim platonizmom« (80. pr. Kr. – oko 250), koje karakterizira povratak dogmatskom platonizmu, sistematizacija (Plutarh iz Heroneje), komentiranje Platonovih dijaloga (Eudor iz Aleksandrije) i sinkretizam (osobito između pitagoreizma i platonizma; tad nastaju spisi O svjetskoj duši Pseudo-Timeja Lokranina i O naravi sveukupnosti Okela Lukanca, koji su imali velik utjecaj u renesansi). Razdoblje od Plotina (204–269) do zatvaranja Akademije pod Justinijanom 529. naziva se »novoplatonizmom« i obilježeno je Plotinovim doprinosom, čiji je sustav metafizike postao temeljnim za potonje razumijevanje platonizma. Prema Plotinu realnost se sastoji od triju principa ili »hipostaza«: jedno ili dobro, um i duša (koja se dijeli na dušu u užem značenju i prirodu). Ispod tih triju principa nalazi se materija, koja se identificira sa zlom, lišena svake forme i spoznatljivosti. Osim Plotina, važni su predstavnici toga razdoblja Jamblih i Proklo. Potonji se novoplatonizam dijeli na tri škole: atensku (Plutarh, Sirijan i Proklo), sirijsku (Jamblih, Teodor iz Asine) i aleksandrijsku (Amonije, Filopon, Olimpiodor, Elije i dr.). Početak srednjovj. platonizma obilježen je spajanjem kršćanstva s (novo)platonizmom (Klement Aleksandrijski, Origen, Grgur iz Nise, Augustin i dr.). U tom su razdoblju nastala djela Pseudo-Dionizija Areopagita O nebeskoj hijerarhiji, O božanskim imenima i O mističnoj teologiji, u kojima je preuzeo središnje Platonove metafizičke nauke (npr. nauk o negativnim i afirmativnim predikatima iz Parmenida) i primijenio ih na Boga, što je bio važan korak prema monoteizaciji platonizma. Sve do XV. st. na lat. Zapadu postojalo je malo Platonovih dijaloga u lat. prijevodu (grčki se većinom nije čitao); to je bio tek dio Timeja, a od sred. XII. st. Menon i Fedon. O Platonovim (ili navodno Platonovim) mislima raspravljalo se neizravno preko sv. Augustina (koji je poznavao Platonove dijaloge – osim Timeja – tek iz druge ruke), Cicerona, Seneke, Boetija, Marcijana Kapele i dr. Osim lat. tradicije postoji i grčka (bizantska), arapska i žid. tradicija proučavanja Platona. Renesansna filozofija obilježena je djelomično sukobom između akademskog aristotelizma i ponovno otkrivenoga platonizma, a djelomično pokušajima sinkretizma tih dvaju sustava (konkordizam). Prvim humanističko-renesansnim filozofom platonovske orijentacije drži se Nikola Kuzanski (1401–64). Osim što je naručio lat. prijevod Platonova dijaloga Parmenid, u najvažnijem djelu O učenom neznanju (De docta ignorantia, 1440) razvio je paralelizam između Boga, sveukupnosti i Krista te platoničko-pitagorističke strukture jednosti, jednakosti i sveze. Pritom je dosta preuzeo iz Pseudo-Dionizijeva spisa O mističnoj teologiji, pogotovo u kontrastu apofatičke/negativne i katafatičke/afirmativne teologije. Najvažniji je i za potonje naraštaje najutjecajniji platoničar Marsilio Ficino (1433–99). On je preveo ne samo sva Platonova djela (objavljena 1485. i 1491) nego i Hermetički korpus (Hermeticum corpus), Plotinove Eneade i spise drugih novoplatoničara (Porfirije, Jamblih, Proklo i dr.). Ficinova se misao nastavljala na Prokla (koji je donekle bio poznat u sr. vijeku) i Plotina (koji je do renesanse bio potpuno zaboravljen). Razvijao je i modificirao njihove nauke u smjeru kršć. razumijevanja ljudskoga dostojanstva i individualnosti. Ficino je napisao dijalog O ljubavi po uzoru na Platonovu Gozbu. Preko tog utjecajnog djela platonizam je postao dominantni filoz. nauk i izvan filozofije: u književnosti, glazbi, slikarstvu i kiparstvu. Istaknut platoničar bio je Giovanni Pico della Mirandola (1463–94), koji je, nastavljajući se na Ficinov sinkretizam, uključio u platoničku tradiciju i žid. kabalu. Njegovo djelo O ljudskom dostojanstvu (Oratio de hominis dignitate, 1486) imalo je utjecaja u izvanfiloz. recepciji. Jedan od istaknutih filozofa bio je Frane Petris (1529–97), koji je na filoz. katedrama u Ferrari i Rimu pokušao kao dominantnu filoz. školu nametnuti platonizam umjesto aristotelizma. U djelu Peripatetičke rasprave (Discussiones peripateticae, 1571) pokazuje nadmoć Platona i platonizma (koji je za njega jedina prava istinska filozofija, što se razvija od starozavjetnoga pa sve do njegova doba) nad Aristotelom i aristotelizmom, dok u Novoj sveopćoj filozofiji (Nova de universis philosophia, 1591) razvija originalnu misao – umjesto četiriju tradicionalnih elemenata uvodi prostor, svjetlo, toplinu i tekućinu. Izrazitiji platoničari bili su Nikola Vitkov Gučetić i Juraj Dragišić, no osim novoplatonizma u njihovu se naučavanju primjećuje i velik utjecaj skolastike.

Autor: Luka Boršić