PLATINA (BARTOLOMEO SACCHI)

PLATINA (pr. ime BARTOLOMEO SACCHI), talijanski humanist (Piadena /lat. Platina/ kraj Mantove, 1421 – Rim, 21. IX. 1481).

Platina

Platina, De honesta voluptate et valetudine, Venecija, 1475.

Isprva je bio vojnik, potom tutor sina markiza Ludovica Gonzage. God. 1457. otišao je na studij filozofije u Firencu, gdje je upoznao Medicije i firentinske humaniste. U Rim je otputovao 1462, pretpostavlja se u pratnji kardinala Francesca Gonzage. U svibnju 1464. postao je jedan od sedmorice pisara u službi pape Pija II. (1458–64). Tu je crkv. funkciju ukinuo papa Pavao II. (1464–71), pa je Platina ostao bez posla, zbog čega je napisao oštar pamflet protiv pape te bio utamničen. Drugi je put optužen za herezu i urotu protiv Pavla II. te utamničen u veljači 1468, a oslobođen je 7. VII. 1469. Na poticaj pape Siksta IV. (1471–84) napisao je Živote papâ (Liber de vita Christi ac omnium pontificum, 1479), prvu sustavnu povijest papa, a u doba njegova pontifikata postao je knjižničar vatikanske knjižnice s godišnjom plaćom od 120 dukata i boravištem u Papinskoj Državi. U vatikanskoj pinakoteci čuva se freska Melozza da Forlìja nastala oko 1477. koja prikazuje Siksta IV. kako Platinu imenuje knjižničarom. Bio je prijatelj Pomponija Leta i član njegove akademije. Djela: Protiv ljubavnih poslova (Contra amores, 1471), Povijest Mantove i obitelji Gonzaga (Historia inclita urbis Mantuae et serenissimae familiae Gonzagae). Autor je prve tiskane kuharice O časnoj požudi i dobrom zdravlju (De honesta voluptate et valetudine), objavljene vjerojatno 1474. u Rimu i potom 1475. u Veneciji, zbirke recepata o hrani i umjetnosti kuhanja, prožimanju antičkih, arapskih, španjolskih, francuskih i apeninskih utjecaja i miješanju namirnica. Uz pohvale mesu kao namirnici bogatih, hvali svinjetinu i perad, ptice pjevice, divlje patke i guske iz Lazija, teletinu i junetinu iz Toskane, divljač iz Pijemonta. Jedno poglavlje posvećuje pripremi plodova mora i slatkovodne ribe. On je zapravo preuzeo recepte iz prve rukopisne kuharice Knjiga o kuharskom umijeću (Liber de arte coquinaria, 1467) Martina iz Coma, kamerlenga akvilejskoga nadbiskupa, koji među ostalim donosi recept za pečenoga kopuna, kao i Christoforo di Messisbugo, gastronom na dvoru ferrarske obitelji d’Este, u djelu Banketi (Banchetti, 1549). No, uz slaninu, teletinu i jarebice, Messisbugo kopunu dodaje i pečenog fazana, te, u renesansnoj maniri, cimet, narančin sok i med. Platina kaže da »kopuna, odmah nakon što mu je očerupano perje i izvađene iznutrice, valja peći opranog, čistog i nadjevenog slaninom. Kad je ispečen, još vrućega, treba ga zaliti narančinim sokom, začiniti dobro smrvljenim cimetom, posoliti i poslužiti s drugom peradi. (…) Valja mu pečenu kožu usjajiti i zazlatiti medom te poslužiti s pečenom teletinom i jarebicama«.

Sudeći po Pometovoj apologiji, Držić je zacijelo poznavao Platinin recept pripreme kopuna: »Reče se: ’tko je namuran nije sam’, – sad ja po mom Tudešku poznam. Nut što je bit čovjek i imat judicijo. Sjedeći za trpezom s mojijem Tudeškom, a pečeno bijehu donijeli – pjat, u njemu kapun. Gledam ali je guska, ali što drugo: onoliko velika kapuna moje oči nigda nijesu prije vidjele. Ispečen? Gledah ali je isprigan ali je ispečen: imaše njeku hrustu na sebi koja mi oči zanošaše, srce mi veseljaše, apetit mi otvoraše. Oko njega dvije jarebice oblahne, a sok iž njih rosi. Pjat ureševahu s strana peča vitelja mesa od mlijeka, koja para da govoraše: ’jeđ me, jeđ me’, i polovica zadnja od zečića, lardica oko nazadijevana, a garofalići neistučeni nakićena, koja para na trpezi mirisom da stvaraše veselo, drago prolitje; a na krajijeh od plitice uokolo nakitili bijehu kosovića, drazijeh kosovića, turdius inter avibus, koji paraše da se uokolo uhitili bijehu i da u veras pojući govorahu: ’Blaženi, uzmite!’ I u tjezijeh delicijah stojeći u kontemplacijoni, bijeh otišao in estasis« (Dundo Maroje, II, 1).

Autor: Veljko Barbieri