PIR

PIR. U srednjem vijeku sklapanje braka bio je proces koji se odvijao u nekoliko etapa, između kojih je moglo proteći mnogo vremena, čak i više godina.

Nakon prvih pregovora preko posrednika, slijedila je razmjena obećanja da će se brak sklopiti te dogovor mladoženje i nevjestina oca o iznosu miraza, opremi nevjeste i o rokovima izvršenja bračnog ugovora. Nakon toga su mladoženja i mladenka u njezinoj kući, u prisutnosti i uz ispitivanje notara, razmijenili prstenje i zavjete. Solemnizaciju braka potvrđivao je notar koji je sastavljao bračni ugovor i bilježio podatke u registar. Konačno ostvarenje braka označavao je pir, tj. svečani ispraćaj mladenke u muževu kuću. Tek se nakon Tridentskoga koncila 1563. sklapanje braka svelo na jednu prijelomnu točku, vezanu uz crkv. ceremoniju. Prije toga su vjerski elementi bili samo popratni, neobvezatni dio sklapanja braka. Srednjovjekovne dubrovačke svadbene običaje najbolje je 1440. opisao Filip de Diversis u djelu Opis slavnoga grada Dubrovnika. Zaručnik i zaručnica bili su zaručeni dvije, tri, katkada četiri, pa čak i pet godina, ponajviše zbog nezrele dobi buduće supruge. Očevi su ih zaručili kada su imale deset, jedanaest ili dvanaest godina, a mužu su se pridruživale u petnaestoj ili šesnaestoj godini. Bilo je potrebno skupiti novac za miraz i opremu nevjeste, a i za pir. Kako kaže Skup: »Tko ima udavat kćer, ima febru kvotidijanu uza se, koja ga ne čini spat ni mirovat noć ni dan« (Skup, III, 6). Za vrijeme zaruka zaručnik je rijetko imao priliku vidjeti zaručnicu, iako je često odlazio u tastovu kuću i gostio se s njime. Očito je da ni Crkva ni obitelji nisu tolerirale preveliku bliskost među budućim supružnicima. Viđali su se rijetko i to ne nasamo. Vukosava u Grižuli kaže: »… a u kući, koliko da nijesam ni vjerena bila, nijesam smjela vjerenika u oči pogledat i, kako od tuđega, od njega sam bježala« (V, 2). Svadba je bila ritualizirana svečanost namijenjena cijeloj zajednici i proslava tjelesnoga združenja muža i žene. Pripreme za svadbeni dan počinjale su na dan najave braka, osam dana prije svadbe. Taj se dan pučki zvao »dan svadbenoga kvasca«, jer se toga dana mijesio kvasac za svadbeni kruh. Tada je zaručnik priređivao gozbu za rođake i slao fine jestvine uglednim grad. službenicima. Na dan svadbe izjutra bi notar dolazio k nevjesti, zajedno s dvojicom svjedoka, da bi ju pitao je li sporazumna uzeti tog i tog čovjeka za zakonitoga muža. Mlada je žena davala pristanak slabašnim glasom ili kimanjem glave, skromno »kao što je običaj nevjestâ«. Ona se tek slagala s izborom vlastite obitelji, nemajući mogućnost ne pristati. Nakon izjave sporazuma, mladoženja ju je vjerio zlatnim prstenom koji je simbolizirao bračnu vjernost i povezivaosvjetovnu svečanost s kršć. obredom. Žene koje su bile uz nevjestu stavljale su joj na glavu pozlaćenu srebrnu krunu, ukrašenu dragim kamenjem, i povrh nje svilene vjenčiće. Krunjenje djevice svadbenom krunom običaj je uvezen iz Bizanta. Spominje se već u prvom sačuvanom dubr. zakonu, Odredbi o mirazu i svadbi iz 1235. Označavala je djevičanstvo i svetost braka. Prije no što bi nevjesta napustila očevu kuću, primala je »blagoslov Abrahama, Izaka i Jakova«, najprije od svećenika, duhovnoga oca toga doma, potom od djeda, oca ili strica, bake, majke i tetke. Taj blagoslov naslijeđen je iz hebrejske tradicije, preko Grčke i Rima. Bila je to preporuka mlade žene Božjoj milosti, ali i obznana da je brak dio Božjega plana, da Bog spaja bračne drugove. On je podsjećao na prvi brak između Adama i Eve te na Kristov stav pre-ma braku, iskazan u evanđeoskoj priči o čudu na svadbi u Kani. Nakon blagoslova, nevjesta je krenula put muževe kuće, između dviju žena, čija je zadaća bila da ju pouče što treba činiti u prvoj bračnoj noći i da joj budu pri ruci kada bude lijegala i ustajala. U povorci koja je pratila mladu uz svirku truba i frula sudjelovali su dječaci, mladići, plemenite žene i djevojke te njezin djed, otac ili stric ili neki bliži rođak. Mladoženjini rođaci i prijatelji već su bili kod njega u kući i častili se na svadbenoj gozbi. Uzvanici nevjeste i njezinih roditelja nisu bili pozvani na tu gozbu i, kako kaže Diversis, »gladni su se vraćali svojim kućama«, nakon što bi dopratili nevjestu do mladoženjinih vrata. Ni nevjesta nije sudjelovala na gozbi u muževoj kući. Okrijepila bi se prije polaska, u očinskoj kući, i poslije u bračnoj ložnici. Zakoni protiv raskoši određivali su što se smije jesti na piru. Bilo je zabranjeno dati uzvanicima više od dva slijeda jela, jedno kuhano, drugo pečeno. Uz to je još smjelo biti mliječnih proizvoda i zahara. Pir je smio trajati samo jedan dan (pir Vlaha Nikolina Držića i Marije Sinčićević Allegretti – kako bilježi antuninska genealogija – trajao je međutim mjesec dana). Putem do muževe kuće nevjesta je svraćala u katedralu sv. Marije, gdje je klečeći slušala misu. To je bio izraz potrebe da se svadba proslavi i u ozračju vjere, ali nije imalo nikakve veze sa sklapanjem braka, koje se odvijalo u kući nevjestina oca. Na pragu nove kuće bilo je vrijeme za neke stare, poganske običaje. Nevjesti su na vratima davali jesti meda i maslaca da bi znala izabrati dobro i odbaciti zlo. Na ulazu pokraj vrata stajala je posuda puna mlijeka ili vode, koju bi nevjesta ulazeći prevrnula nogom kako bi pokazala da u kuću unosi obilje dobara. Na pragu bi joj davali upaljenu voštanicu, koju je nosila sve do svojega sjedala. Ušavši u muževu kuću, nevjesta je primala preslicu ukrašenu bijelom i crvenom vunom, vretena i srebrni naprstak za šivanje, što je značilo da uvijek mora biti vrijedna i zaposlena. Diversis je komentirao da se ti običaji pomalo gube, jer »odišu poganstvom«. U tom se stavu očitovao utjecaj Crkve, koja je, ne baš s velikim uspjehom, nastojala očistiti svadbene svečanosti od praznovjerica i profanih elemenata. Dan nakon pira, nevjestina majka, otac i drugi rođaci dolazili su u zetovu kuću na objed. Gl. svrha posjeta bila je da doznaju »što se prethodne noći dogodilo s njihovom kćeri i je li joj dobro«. Osam dana nakon vjenčanja nevjesta je bila pozvana u roditeljsku kuću, gdje su joj pripravljali raskošnu gozbu. Svadbene svečanosti bile su praćene glazbom, pjesmama, a od XVI. st. i kaz. predstavama. Sred. XV. st. notar Ivan Lovro Regin spjevao je pjesme mnogim Dubrovčanima, a među njima i dvije svadbene pjesme. Već se u Ranjininu zborniku iz 1507. nalazi pirna drama, koja poučava o poštenoj i razumnoj ljubavi. Ljubav vjenčanih ljubavnika užgao je Kupido, a i Jupiter, koji ih vjenčava, poučava ih o ljubavnoj sreći i slatkim ratovima i igrama o kojima neka svjedoči svaka nocte lucerna, sve do njihove starosti. Komedija V. Nikole Nalješkovića, koja se izruguje braku, bila je prvi put 1541–42. »arecitana« napiru Marina Županova Bunića (Maro Klaričić) i Linje Sorkočević. M. Držić napisao je nekoliko drama za svadbene gozbe dubr. vlastele. Novela od Stanca uprizorena je na piru Martolice Vidova Džamanjića i Anice Kabužić, Pripovijes kako se Venera božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena na piru V. Držića i M. Sinčićević Allegretti, Pjerin na piru Junija Mihova Bunića i Đive Gradić, Džuho Krpeta na piru Rada (Rafa) Marinova Gučetića i Anice Đurđević, Skup na piru Saba Stjepanova Palmotića i Nike Crijević, Grižula na piru Vlaha Valentinova Sorkočevića i Kate Sorkočević, a i druge komedije, za koje se ne zna kada su i gdje izvedene, bave se bračnom tematikom.

Autor: Zdenka Janeković Römer
Literatura:
Filip de Diversis, Dubrovački govori u slavu ugarskih kraljeva Sigismunda i Alberta, Dubrovnik–Zagreb, 2000;
D. Lombardi, Matrimoni di antico regime, Bologna, 2001.