PETRARCA, FRANCESCO

PETRARCA, FRANCESCO, talijanski pjesnik (Arezzo, 20. VII. 1304 – Arquà kraj Padove, 19. VII. 1374).

Francesco Petrarca

Francesco Petrarca, XV. st., Urbino, Palazzo Ducale

Sin firentinskog bilježnika, polit. prognanika, odmalena je slijedio oca u njegovim čestim promjenama boravišta. Živjeli su u nekoliko toskanskih gradova, a potom su se preselili u okolicu Avignona, tadašnjega sjedišta papinske kurije. Studirao je pravo u Montpellieru i Bologni, kamo se preselio s bratom Gherardom, ali je prekinuo studij i posvetio se književnosti. Nakon očeve smrti 1326. vratio se u Avignon, gdje je došlo do susreta koji će obilježiti njegovo pjesništvo: na Veliki petak, 6. IV. 1327, u crkvi sv. Klare ugledao je Lauru, koju je opjevao u ljubavnoj poeziji, a čiji identitet još uvijek nije otkriven, premda ju neki izvori povezuju s Laurom de Noves, udanom za Uga de Sadea. Laura mu nikad nije uzvratila ljubav, no ostao joj je odan cijeli život pa je i nakon smrti (1348) bila njegovo nadahnuće te glavna ličnost njegove pjesmarice. Očeva smrt i financ. teškoće natjerali su ga da se zaredi i uđe u službu obitelji Colonna. Zahvaljujući potpori rim. moćnika, mogao je putovati, učiti, posjedovati rijetke i skupocjene knjige te dobiti javna priznanja pa je u Rimu 8. IV. 1341. bio ovjenčan lovorovim vijencem. Mnogo je putovao Italijom, Francuskom i Njemačkom, a nekoliko je godina proveo u Parizu i Pragu kao izaslanik milanske velikaške obitelji Visconti. Jedno je vrijeme proveo u Vaucluseu u Provansi, zatim u Selvapiani kraj Parme te u mjestašcu Arquà u okolici Padove, gdje je boravio posljednjih godina života s kćeri Francescom (nezakoniti sin Giovanni umro je kao dijete od kuge). Sklonost prema osami izražena je u djelima O samotnom životu (De vita solitaria) i O redovničkoj dokolici (De otio religiosorum). Tijekom XIV. st. bio je slavljen kao pjesnik na lat. jeziku, a i sam je bio uvjeren da će besmrtnost steći lat. djelima kao što su ep Afrika (Africa), Epistole, koje je upućivao i prijateljima i ant. piscima, zbirka biografija O znamenitim muževima (De viris illustribus). Moja tajna (Secretum meum) intimna je ispovijed u tri knjige, gdje u dijalogu sa sv. Augustinom i u prisutnosti nijeme žene, koja simbolizira Istinu, govori o svojim slabostima, strastima i krizama. Od druge pol. XIV. st. postao je jedan od najslavnijih i najoponašanijih pjesnika svih vremena, zahvaljujući ljubavnim pjesmama na pučkom jeziku, koje je skromno naslovio Ulomci na pučkom jeziku (Rerum vulgarium fragmenta). Ta pjesmarica, zvana prema sintagmi iz prvoga stiha Rasute rime (Rime sparse), poznatija je kao Kanconijer (Canzoniere), a napisana je kao idealna autobiografija u rasponu od četrdeset godina. Sadrži tristo šezdeset šest poetskih sastava, među kojima su najbrojniji soneti. Prvo se tiskano izdanje pojavilo 1470. u Veneciji. Ljubav prema Lauri središte je duhovnoga života pjesnika, koji je usavršavao lirske provansalske pjesme i obogatio ih novim sadržajima, ali pjesmarica sadrži i tridesetak pjesama u kojima su teme religija, politika i moral. Kao začetnika nove epohe – humanizma, Petrarcu smatraju i prvim modernim intelektualcem, na kojega će se, kao na savršen uzor, ugledati mnogobrojni nastavljači i epigoni. (→ LJUBAVNA LIRIKA; PETRARKIZAM)

Autor: Maria Rita Leto