PELINE (PELILE)

PELINE (PELILE), ulica u Dubrovniku smještena podno sjeveroistočnog dijela zidina.

Naziv ulice i toga dijela grada potječe od lat. imenice pellillia: štavionica koža, budući da su se u njoj sušile i štavile kože oderanih životinja, što je proizvodilo neugodan miris. Peline M. Držić spominje kao mjesto koje su nastanjivale žene sumnjiva morala: »Petrunjela: Sjetna, što to govoriš? A jeda kako i one vaše od Pelila i od Podmirja ke se vazda od buha puđaju? Ovo je gospođa i kraljica bogata, puna joj je kuća srebra i zlata. // Baba: One su naše od Pelila velika sjeta, a ta je tvoja gora neg zla srjeća. Brižno im imanje a sjetna dobit, mađioničine jedne!« (Dundo Maroje, III, 17); »Kotoranin: Da oprostite, one dobre persone koje svakomu daju, kako to i u vas na Pelilijeh« (Tripče de Utolče, IV, 6). S Pelina, Duičinim skalinima, također poznatima po prostitutkama, silazilo se do Prijekoga, gdje su Dubrovčani štipali djevojke i tražili ljubavne pustolovine, o čemu svjedoči i izreka: »Ob dan po Gružu i Rijeci, ob noć po Pelinah i Prijeci«. Osim kožara (pelicara) i lakih žena, na Pelinama je živio siromašniji dio dubr. puka, među ostalim i Đivana Milašica, koju Držić spominje u Pripovijesti kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Dundu Maroju. Petar Skok (Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, II, 1972) bilježi da je imenica pelicar potvrđena samo u Držića: »Tripče: Sve što se od pelicara rodi, šije peli; a sve što se od mlinara rodi, sve múku krade« (Dundo Maroje, III, 10).

Autor: Marina Ljubić
Literatura:
M. Planić-Lončarić, Planirana izgradnja na području Dubrovačke Republike, Zagreb, 1980.