PAVLIČIĆ, PAVAO

PAVLIČIĆ, PAVAO, hrvatski književni povjesničar, prozni pisac, feljtonist i prevoditelj (Vukovar, 16. VIII. 1946).

Završio studij komparativne književnosti i talijanskoga (1969) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje se 1970. zaposlio na Odsjeku za komparativnu književnost. Doktorirao 1974. radom Sesta rima u hrvatskoj književnosti: književnoteorijski i književnohistorijski aspekti. Redoviti je član HAZU od 1996. Temeljna područja njegova zanimanja su klasifikacija književnosti (Književna genologija, 1983), versifikacija i semantika stiha (Stih u drami & drama u stihu, 1985; Sedam interpretacija, 1986; Stih i značenje, 1993; Barokni stih u Dubrovniku, 1995; Moderna hrvatska lirika, 1999; Hrvatski dramski stih, 2000), dopreporodna hrv. književnost (Skrivena teorija, 2006; Epika granice, 2007). Svojim je radovima pridonio reinterpretaciji djela pjesnika seičenta, zauzimajući se za periodizacijsku koncepciju tumačenja baroka (Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, 1979; Studije o Osmanu, 1996; Barokni pakao, 2003), a manirizam je tumačio kao specifično razumijevanje književnosti: manirističke tekstove odlikuje dijalog s tradicijom, odnos prema zbilji i autotematičnost. U tom je kontekstu interpretirao djela Petra Hektorovića, Mavra Vetranovića, M. Držića, Dinka Ranjine i Jurja Barakovića, a najvažnije rasprave o toj temi skupio je u knjizi Poetika manirizma (1988). Analizirajući predgovore i posvete djela starih hrv. pisaca, pokazao je da nije riječ samo o konvencionalnim tekstovima zahvale već da u njima pisci nerijetko izlažu poetička gledišta (Skrivena teorija, 2006). U književnosti se javio zbirkom fantastičnih priča Lađa od vode (1972), zajedno sa skupinom pisaca označenih kao »hrvatski borgesovci«, no ubrzo se okrenuo žanrovskoj prozi u kojoj je dominantna priča (kriminalistički romani, fikcionalni tekstovi protkani autobiografizmom, romani za djecu), nerijetko preplećući detekciju i fantastiku. O različitim pitanjima naravi književnosti, čitatelja, žanra, angažiranosti literature i sl. pisao je u »otvorenim pismima« upućenim hrv. spisateljicama, slikaricama, glumicama, ženskim likovima (Rukoljub, 1995).

Držićevim je djelima posvetio rasprave Razine upotrebe stiha u Držićevu Grižuli (1974), Držićevi prolozi (1987) i Intertekstualnost u Držića (1990), a predgovorom Marin Držić ili manirist i sudbina popratio je izabrana Držićeva djela u knjizi Komedija u dubravu stavljena (1996). Polazeći od zapažanja da se Držićeva djela mogu podijeliti prema kriteriju izražajnoga medija (stih – proza), interpretacijom metričkoga aspekta Grižule pokazao je da uporaba stiha – u proznom kontekstu – ima i metametričko značenje. Specijalizacija stiha i miješanje različitih razina njegove upotrebe potvrđuje Držićevo »poznavanje zakona žanra i namjerne intervencije u njima«, a nije posljedica »oglušivanja o te zakonitosti«. Oslanjajući se na interpretaciju Držićevih drama Frana Čale u kontekstu manirizma kao poetološke, odn. svjetonazorsko-ideološke kategorije, u radu Držićevi prolozi tumačio je prologe kao poetičke traktate u kojima Držić raspravlja o trima važnim pitanjima: o odnosu književnosti i zbilje, tradiciji i metatekstualnosti. U radu Intertekstualnost u Držića govori o tri tipa intertekstualnosti (poetičkom, retoričkom i stilskom), zaključujući da je spomenuti knjiž. postupak tijesno vezan s manirističkom poetikom: odnos prema tradiciji vidljiv je u Skupu, prema zbilji u Tireni (eksplicitni tip retoričke intertekstualnosti) i Grižuli (implicitni tip retoričke intertekstualnosti), a međuovisnost dijelova Držićeva opusa najizrazitija je u slučaju veze Dunda Maroja (prolog negromanta Dugoga Nosa) i pisama medičejskome dvoru. Ne odlučujući se ni za historijsko ni za tipološko razumijevanje manirizma, prihvaćajući manirizam kao poetološku kategoriju, Pavličić je – nakon F. Čale – najdosljednije zastupao tezu o Držiću kao manirističkom pjesniku u čijem je djelu pitanje odnosa stvarnosti i književnosti najkompleksnije zastupljeno.

Autor: Milovan Tatarin