PASTORALA ili PASTIRSKA IGRA

PASTORALA ili PASTIRSKA IGRA (favola pastorale), scenski oblik koji se razvio u predrenesansi i renesansi te zadobio odlike cjelovita teatarskog djela (najmanje tri čina, veći broj likova, razvedena radnja).

Zidarić kao Satir

Krešimir Zidarić kao Satir, Tirena,
Dramsko kazalište »Gavella«, Zagreb, 1959 (redatelj Branko Gavella)

Tematski i ideološki, pastorala se naslanja na dugu tradiciju bukoličko-idiličke književnosti koja seže sve do Teokrita. Opisuje život u skladu s prirodom, dok su joj fabule pretežno ljubavne, gdje se zapreke što koče sreću dvoje mladih – u obliku kakve intrige, nesporazuma ili prirodne katastrofe – s vremenom prevladavaju i sve se sretno završava. Krajolik u kojem se radnja zbiva prefiguracija je grč. Arkadije, pa se zato u fabuli znaju javiti i likovi poput satira ili čak polubožanstava i božanstava. To vrijedi i onda kad se radnja eksplicitno prenosi u kakav poznati i realno postojeći pejzaž, kao što to biva u dubr. pastorali,gdje su prizorište zbivanja Župa ili Konavle, ali se ipak pojavljuju satiri. Prešutna je pretpostavka pastorale da su protagonisti (pastiri) zapravo prerušeni, odn. stilizirani pjesnici i filozofi. Zato oni – još od Giovannija Boccaccia i drugih tal. autora – načelno raspravljaju o ljubavi i o drugim temama, a često se i natječu u skladanju ljubavnih pjesama. Ta pretpostavka vrijedi i za druge srodne bukoličke vrste, npr. za djela poput Planina (1569) Petra Zoranića, gdje su pastiri također nedvojbeno pjesnici. Isto je tako važna veza pastorale s religioznom tematikom, i to zato što se u novozavjetnoj priči o Isusovu rođenju javljaju i pastiri, pa to daje priliku za stilizaciju toga događaja u skladu s antičkim i novovjekovnim bukoličkim naslijeđem. Stilsku komponentu pastorala dijeli i s različitim oblicima lirskoga ljubavnoga pjesništva, pa će se tako u njoj naći u izobilju petrarkističkih stilema i figura uobičajenih u suvremenoj lirici. Veza pastorale s lirskim pjesništvom u hrvatskoj je književnosti još i izrazitija, i to zato što se ona u našim stranama i razvila iz ekloge, dakle pastirskoga razgovora, kao žanra na granici između lirike i drame. Prvi je zabilježeni takav tekst u hrv. književnosti Radmio i Ljubmir Džore Držića. Ekloga, doista, najčešće ima dramsku formu, ali rudimentarnu: u njoj obično sudjeluju dva pastira, koji pjevajući na promin govore o ljubavi. Kod Mavra Vetranovića, prvoga dubr. autora koji je pisao prave drame, javlja se pastoralna tematika u ovisnosti o kojoj drugoj, važnijoj temi (religioznoj u Posvetilištu Abramovu, a mitološkoj u Orfeu). Prve prave pastorale, koje su bile u skladu s onim što se stvaralo u Italiji, pisao je Nikola Nalješković. Protagonisti su njegovih pastorala pastiri, gl. tema je ljubav, a za stihovni obrazac autor izabire dvostruko rimovani dvanaesterac, kojim se signalizira pripadnost tekstova visokoj literaturi. Važno je i to što je Nalješković uveo i antitezu pravih, stiliziranih, konvencionalnih pastira, kao punopravnih stanovnika idilskoga svijeta, i ljudi koji s njima dijele isti ambijent, ali ga shvaćaju drukčije: oni su obični seljaci i konvencije su im potpuno nepoznate. Manje je pri tome važno što se na taj način postižu komični efekti, a važnije je što se time u pastoralu uvodi komponenta koja njezine pretpostavke osporava, ili ih bar razobličuje kao nešto dogovorno, pa dakle i uvjetno. Isto je tako važno što Nalješković smješta radnju svojih pastorala u dubr. zaleđe, pa su tako njegovi nekonvencionalni, ubozi pastiri zapravo domaći ljudi, kao što će se to poslije – efektnije i izrazitije – događati i u M. Držića.

Smiljanić kao Kupido

Božidar Smiljanić kao Kupido, Tirena,
Dramsko kazalište »Gavella«, Zagreb, 1959 (redatelj Branko Gavella)

Držić je napisao tri pastorale, od kojih se samo jedna – Tirena – može smatrati konvencionalnom, što je i razumljivo ako se uzme u obzir da ju je autor objavio tiskom. Riječ je tu o vili u koju se zaljubio pastir, pojavljuje se i motiv prividne smrti, da bi se sve na kraju sretno završilo. I Tirena međutim ima prilično nekonvencionalan prolog, što ga govore dvojica seljaka, Vučeta i Obrad. Druge dvije pastorale posve su netipične, jer se u obje gl. dosjetka sastoji u tome što se dovode u pitanje književne i teatarske konvencije. Čini se to na dva različita načina. U drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena radnja počinje tako da se dvojica seljaka nađu u kući gdje će se igrati komad, pa razgovaraju, potom se digne zastor, oni motre idiličnu radnju, da bi ju – kad se zastor spusti – komentirali. To se ponavlja više puta, pa se tako uspostavljaju dvije razine zbilje i dvije razine fikcije, a pastoralna radnja odlazi u drugi plan. U Grižuli se pak višestruko tematizira knjiž. tradicija: tu je gl. lik smiješni petrarkist, koji neprestano pokušava stvarati pjesme, ali mu te pjesme ispadaju banalne. Upotreba stiha je neobična, jer je većina teksta u prozi, nešto stihova se recitira, a na nekim mjestima stih treba shvatiti i kao običan govor; ti su segmenti kratki i očito se uz njihovu pomoć želi upozoriti na tradiciju prave pastorale, u kojoj se inače govori isključivo u stihovima. Grižula zato i nije prava pastorala, nego napola komedija. Držić je imao manje interesa za tradicionalnu pastoralu nego Nalješković, a više ga je zanimalo da taj žanr iskoristi za specifične umj. ciljeve. Ipak, za njega je pastoralni ambijent sam po sebi nedvojben, što se vidi po prologu Tirene, gdje govori o načinu na koji je napisao vlastita djela: nadahnuo je te tekstove krajolik u Rijeci dubrovačkoj, koji ima nedvojbeno idilična obilježja. Prije nego što se uopće i uspostavila kao žanr, pastorala je u Dubrovniku osporena, pa tako nije čudno što je njezinu tradiciju nakon Držića trebalo iznova stvarati. Učinio je to najprije Dominko Zlatarić prijevodom Aminte Torquata Tassa, a potom i drugi autori, da bi taj žanr vrhunac doživio u Dubravci Ivana Gundulića, gdje dobiva i izrazito alegorijsku dimenziju u kojoj se prepoznaju polit. sadržaji te utjecaj libretističke dramaturgije. (→ ARKADIJA; DRAMATURGIJA)

Autor: Pavao Pavličić
Literatura:
R. Bogišić, Hrvatska pastorala, Zagreb, 1989.