PASARIĆ, JOSIP

PASARIĆ, JOSIP, hrvatski književni kritičar (Pušća, 31. I. 1860 – Zagreb, 7. XII. 1937).

Studirao u Zagrebu i Beču. Bio je profesor u Zagrebu 1883–93; zbog polit. razloga premješten je u Osijek, gdje se bavio publicistikom. Od 1906. bio je ponovno profesor, a zatim i ravnatelj klasične gimnazije u Zagrebu. Bio je popularizator rus. književnosti i veliki protivnik naturalizma, koji je smatrao etički i pedagoški pogubnim, što potvrđuje i reakcija (Hoćemo li naturalizmu?, 1883) na tekst O romanu Eugena Kumičića. Radove je objavljivao u Viencu i Obzoru, a zbog polit. ideja nakon odlaska Khuen-Héderváryja (1903) priklonio se tzv. mladima i postao urednik izdanja Društva hrvatskih književnika. Najvredniji su njegovi prilozi o Ivanu Mažuraniću, Petru Preradoviću i MilivojuŠrepelu. Sljedbenik Franje Markovića, vješt i minuciozan u radu, no bez istinskoga kritičarskog osjećaja, ocijenio je Jovana Hranilovića boljim pjesnikom od Silvija Strahimira Kranjčevića, zbog čega se nerijetko nalazio u nemilosti Antuna Gustava Matoša, a polemizirao je i s Jankom Iblerom, Stjepanom Radićem, Vjekoslavom Klaićem, Milanom Ogrizovićem i Zvonimirom Vukelićem.

Postoje indicije da je potkraj 80-ih godina XIX. st. preradio Dunda Maroja, kojega je naručio tadašnji ravnatelj Drame HNK Adam Mandrović. Vijest o tome zabilježena je u anonimnom tekstu – potpisanom inicijalom c – objavljenom u Novostima 3. I. 1939, u kojem nepoznati autor piše kako je Pasarić đacima Plemićkoga konvikta priopćio da za kazalište sprema Dunda Maroja te su đaci glumili neke prizore u njegovoj obradbi. Podjela je trebala biti sljedeća – Dundo Maroje: Adam Mandrović; Maro: Andrija Fijan;Pomet: Václav Anton; Bokčilo: Šandor Sajević; Popiva: Dragutin Freudenreich; Ugo Tudešak: Josip Anić; Laurin otac: Gavro Savić; Laura: Marija Ružička-Strozzi; Petrunjela: Antonija FliederJorgovanić; njezina Pratilja: Ivana Sajević. Predstava nije izvedena, a nepotpisani autor navodi strah mađaronskih političara: »navodno zbog toga što vlada nije dopustila da se prikazivanjem hrvatske dramske klasike raspaljuje hrvatski nacionalni ponos« (Marko Fotez, Stjepan Miletić – književna studija, 1943). Fotezov podatak da je adaptaciju od bivšega gimnazijskog profesora Pasarića naručio Stjepan Miletić – što je preuzeo i Vojmil Rabadan u radu Istina je dovoljna veličini Marina Držića (1969) – ispravio je Nikola Batušić, upozoravajući da u spomenutom članku u Novostima o tome nema riječi (Scenska fortuna Marina Držića, 1991).

Autor: uredništvo