PANTIĆ, MIROSLAV

PANTIĆ, MIROSLAV, srpski književni povjesničar (Svilajnac, 9. VII. 1926).

Studij južnoslavenskih jezika i književnosti završio 1949. na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Od 1950. radio je kao asistent u Historijskom institutu JAZU u Dubrovniku, a od 1953. u Beogradu: na Filozofskom fakultetu zaposlio se 1954, 1956. obranio disertaciju Sebastijan Slade-Dolči, dubrovački biograf XVIII veka, te predavao (od 1971. kao redoviti profesor) do 1990. Za redovitoga člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 1981, a 1994–98. bio je njezin generalni sekretar. Njegovi znanstv. interesi usredotočeni su na nekoliko područja: književnost renesanse i baroka u Dubrovniku te Dalmaciji pod mlet. upravom, posebno u Boki kotorskoj; usmena tradicija i njezina povezanost sa srpskom knjiž. kulturom i jezikom, posebno s obzirom na djelo Vuka Stefanovića Karadžića; tekstologija i bibliografija. Premda istraživački zaokupljen starijim razdobljima, drži se metodološke, stilske i civilizacijske vertikale svojega predmeta, s implicitnim sintetskim nagnućem i primjerenom osjetljivošću za suvremeno stanje. Poč. 1950-ih započeo je istraživati u dubr. Arhivu, u doba prijepora između Akademija u Zagrebu i Beogradu o nadležnosti u obradi i publiciranju njegove građe. Odan svojim učiteljima i sredini iz koje je potekao i čije će institucije predano graditi, Pantić je istodobno razvio i očuvao senzibilnost za svoj predmet, kojemu je dubrovačka književna i kult. baština trajno ostala u središtu. Tako je organizirao »Kabinet za dubrovačke studije«, koji se sastoji od ispisa arhivskih dokumenata, kopija rukopisa i knjiga, a glavnu mu vrijednost »čini 800 fascikli o pojedinim piscima ukoričenih u 100 posebnih rukopisnih knjiga pod zajedničkim naslovom Građa o dubrovačkim piscima i drugim znamenitim Dubrovčanima«, čemu je pridružen pregled svih serija dubr. Arhiva. Osim dokumentacijske i tekstološke osnove kontinuirano je radio na studijskoj obradi prikupljene građe, problemskoj i monografskoj (Iz književne prošlosti, 1978; Susreti s prošlošću, 1984; Književnost na tlu Crne Gore i Boke kotorske od XVI do XVIII veka, 1990), priređivanju izbora iz djela i zbornika, leksikografskim prilozima. Pokrenuo je (sa Zlatom Bojović) i ediciju Književna baština starog Dubrovnika, »u pet kola«, prvu te vrste u srp. kulturi, koja je (1994–99) ostala na četiri objavljena autorska sveska, bez M. Držića. Za leksikografske priručnike (Leksikon pisaca Jugoslavije, Srpski biografski rečnik, Sto najznamenitijih Srba) priredio je velik broj natuknica o kanonskim piscima srpske i hrv. književnosti, ali i o slabije poznatima, pa se njegovi podaci nerijetko preuzimaju kao prvi izvor. I u studiju djela M. Držića, koje je sred. XX. st. postalo interdisciplinarnim stručnim izazovom, posebno je na cijeni specifična vrsta Pantićevih, po naravi leksikografskih – dokumentacijskih, biografskih, faktografskih i tekstoloških – prinosa. Premda se i u njegovim radovima o Držiću provlači slika kakvu su stvorili ponajprije Jorjo Tadić i Milan Rešetar, Pantićeva su istraživanja uvelike nadopunila spoznaje o Držićevu životu (Četiri stoleća u potrazi za pravim likom Marina Držića, 1958; Prilozi za istoriju renesansnog pozorišta, 1962; Fragmenti o Marinu Držiću /I/, 1970; Fragmenti o Marinu Držiću /II/, 1982–83; »Veliki smijeh« Marina Držića u svome vremenu i danas, 1984; Novi fragmenti o Marinu Držiću, 2001). Slijedeći kancelarijske zapise, donio je niz dotad nepoznatih podataka: utvrdio je da je Grižula izveden 1556, da je Hekuba zabranjivana 9. III. i 21. V. 1558, donio je ispis od 2. V. 1567. iz Diversa Cancellariae o otkupu Držićevih osobnih stvari, razriješio je, ispravljajući pogrešne zaključke, tko je Sabo Nikulinov; na temelju replike iz Pjerina razriješio kontroverziju oko premijere; usprotivio se tezi da je Držić đakon postao tek 1548–49, tvrdeći kako je taj naslov nosio već od 1528; u Libro grande di Cassa dell’anno 1537–1541. pronašao je bilješku od 14. I. 1539. da je Držiću isplaćeno sto perpera za odlazak u Italiju, pa pretpostavlja da na školovanje nije otišao, kako se mislilo, »potkraj 1538«; donio je točno čitanje mjenice koju je 16. VIII. 1551. Držić vlastoručno ispisao na ime duga Martinu Ivanovu Šumičiću. Upozorava na sličnosti misli Nikole Vitkova Gučetića (Upravljanje obitelji –Governo della famiglia, 1589) s onima što ih je Držić iznosio u djelima (razuzdana mladost, stajališta o humanijem odnosu prema ženi, osuda škrtosti). Iako je priređivao izdanja gotovo svih Držićevih djela (Izabrana dela, 1963, s iscrpnom Hronologijom života i rada Marina Držića) te dva zbornika radova o Držiću (1958, prošireno i izmijenjeno izdanje 1964), sintezu o Držiću, ni kao monografiju ni kao enciklopedijsku natuknicu, nije napisao, izuzme li se pariška Encyclopedia universalis (1968). Razlozi za to su zacijelo i u specifičnom položaju Držićeva djela u tradiciji srp. »raguzeologije«. Poetika Marina Držića (1963) – uz susljednu raspravu Poetika Gundulićevog »Osmana« (1967) – summa je Pantićeva razumijevanja jezičnoga i stilskoga jedinstva književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku u ranom novom vijeku, sa zaključnom poveznicom humanizma Marka Marulića i baroka Ivana Gundulića preko razigranoga Držićeva prevratničkoga renesansnog svijeta, kakva proizlazi i iz hrvatske knjiž. historiografije i kakva je općenito prihvaćena. Baveći se knjiž. tekstovima i knjiž. kulturom staroga Dubrovnika, napose Držićem, Pantić to i inače u vlastitim studijama na mikrorazini čini skrupulozno. Ipak izbjegava o Držiću govoriti poput svojih prethodnika – čije prinose katkad preuveličava, kao u slučaju Pavla Popovića – ali ni uza svu afirmaciju, na kojoj je predano radio, u kult. smislu ne ističe Držića kao djelo do kojega bi, za razliku od Gundulića, srpskoj tradiciji moglo biti osobito stalo. Iako u svojim publicističkim i kult. eksplikacijama donekle relativizira tradicionalnu srpsku integrativnu gestu spram staroga Dubrovnika, zauzimajući se za protodistancu te tradicije spram modernih hrvatskih i srpskih standarda, Pantićev se doživljaj toga problema mnogo više od njegova znanstvenog prinosa u cjelini zadržava u nekritičkoj dimenziji. Po svojim uvidima, posebno s obzirom na Držića, o starijoj hrv. književnosti, pa i njezinoj komparativnoj dimenziji u više smjerova i podloga, uključujući usmenu, Pantićevo djelo, osim što korespondira u kroatistici, znači bitno promicanje toga predmeta u srpskoj znanosti s više upućenih nasljedovatelja.

Autor: Vlaho Bogišić