ORUŽJE

ORUŽJE, predmet, naprava, uređaj ili drugo sredstvo koje služi za ubijanje, onesposobljavanje ili razaranje nekoga cilja, katkad u ceremonijalnoj funkciji.

Osobito su tvrđave, kule i bastioni dubr. zidina bili dobro naoružani, kao i Lovrjenac, koji je imao deset velikih topova, među kojima je najslavniji Gušter, iz kojega se nikad nije pucalo, a projektirao ga je i izlio 1537. Ivan Rabljanin. U renesansnom Dubrovniku oružje je uza se nosio svaki muškarac plemićkoga roda. Pripadnici nižih slojeva nisu javno smjeli nositi oružje, a čini se da se pri ulasku u grad ono osobito oduzimalo Lopuđanima, što sugerira Dživulinov odgovor na Dživovo pitanje je li u Rim došao »iz Grada«: »Iza mira li idem? Što? Da mi spašete oružje?« (Dundo Maroje, I, 9). Od sječiva koristili su se mačevi, kratki mačevi, mačići i bodeži punjalići, a za obranu mali i veliki štitovi (brokjerina), okrugli štitovi rudele, kacige i oklopi. Oružje je bilo umjetnički kovano i prigodno ukrašeno, često korišteno kao modni dodatak odjeći vlastelina. U međusobnim obračunima uporaba mača bila je neusporedivo češća od uporabe drugoga oružja. Mač je bio obvezatno naoružanje noćnih stražara i mornara, a kao osobno oružje nosili su ga o pojasu i posve mladi vlastelini, stari oko petnaest godina, što se dade naslutiti iz jedne Mihove replike u Noveli od Stanca: »i, kad pođu svi spat, obučem se u pjastru; / čelatu na glavu, brokijer na bedru u čas / stavim, a rđavu ovu mčinu na pas« (1, s. 28–30). M. Držić je u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566, govoreći o nepravednom kaznenom sustavu, iznio slučaj ranjavanja u kojem su sudjelovala »tri golobrada mladića« te o mladeži koja, ne osobito vična rukovanju oružjem, nesvjesna posljedica, ulazi u sukobe: »budući da je dubrovačka mladež jako dobre ćudi, kad se u igri siječe udara pljoštimice«. U Dundu Maroju, Maro – prisjećajući se kako je otac nasrnuo na njega (»Arme! Con arme! – Signor kapetan, mi vol ammazzar costui!« – »Oružje! S oružjem! – Gospodine kapetane, ovaj me želi ubiti!«, II, 5) – kaže kako »zaoružje u Rimu idu vješala« (III, 8). Šale mladih vlastelina, tuče, igre mačevima i vađenje noževa bili su redovita noćna pojava. Takvu je igru Držić prikazao u Noveli od Stanca: kad se susretnu Vlaho i Miho te jedan drugomu prijete mčinom, štropijanjem, sijecanjem, škrimanjem, a u jednom će trenutku Vlaho zaprijetiti: »Sad ti dah sto liti!« (1, s. 12), misleći na pljoštimično udaranje mačem. U komediji Skup Niko lamentira o životu dubr. mladeži koja ne bi išla u školu te Pjeriću predbacuje tučnjave u kojima se koriste bodeži: »Znam vaše importancije: psovke, grube riječi, sjeć se s punjalići, punjalić ti visi na pasu, ma ne libro« (IV, 2). Red su u gradu održavali noćni stražari u ophodnji, odn. hasasi, kako ih Držić zove u Noveli od Stanca (1). Prošli bi sa svjetiljkom, ali ugl. samo Placom, skrećući prema Kneževu dvoru i katedrali, ne zalazeći dublje u grad. ulice. Mladići su prakticirali mačevanje i stjecali ugled među vršnjacima upravo vještinom rukovanja mačem, tzv. fjorižanjem (izvođenje cvjetne figure). Arkulin se u istoimenoj komediji hvali kako dobro zna mačevati: »ja rukami igram i fjorižam« (III, 1), a Ančičin brat Viculin opisan je kao »zmaj« koji mačem »ȉsiječe te na peče« (II, 1). Osim mača spominje i kamenje kao »staro oružje« od kojega se može zaštititi štitom (Arkulin, III, 5). Muški sluge, djetići, nisu znali vještinu mačevanja, no koristili su se nožem ili su se gađali kamenjem. Kamenovanje se koristilo i u kombinaciji s modernijim vrstama oružja, poput puške ili lumbarde. Općenito o oružju Držić govori sljedeće: »In fine, oružje je kralj od svijeta, oružje sve gospoduje« (Arkulin, II, 1) pa kad je Arkulin u borbi razoružao Lopuđanina, ovaj ga pita: »Misser, bez oružja čemu sam?« (II, 2). Premda je smjenu dubr. vlade zamislio bez prolijevanja krvi, a vojnike i kapetane koji će potajno ući u Dubrovnik nenaoružane »ili s po jednim mačem za svakog čovjeka«, Držić je ipak računao i na upotrebu oružja, posebno arkibuza: »Među njima neka bude vrstan kovač koji bi prema potrebi znao provaliti vrata, razbiti zasun; neki drugi valja da po zanimanju bude izrađivač kotača za arkibuze, te, ustreba li, da otvori radionicu. Ja ću njima kad bude potrebno nabaviti arkibuze i oružje koje će im biti nužno« (pismo Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566).

Autor: Marina Ljubić