OPORUKA

OPORUKA (lat. testamentum), pravni instrument (isprava) kojim se naredbom posljednje volje ostavljaju neka dobra privatnim osobama, organizacijama ili ustanovama.

Oporuka Nike Držić

Oporuka Nike Držić
(Državni arhiv u Dubrovniku, Testamenta Notariae,sv. 40, f . 210r–210v)

Oporučno ostavljanje nije bilo poznato u barbarskim društvima pa je ono dio tradicije rim. prava koje se prenijelo na srednjovj. društva. Najstarije oporuke (prije XII. st.) na hrv. području potječu s područja Zadra (npr. oporuka priora Andrije iz X. st.). Pisanje oporuka u priobalnim gradovima doživjelo je procvat pojavom grad. notarijata (XII–XIII. st.), a s uspostavom kraljevske dvorske kancelarije na području Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva pisani instrumentdobiva na težini. Širenju »mode« pisanja oporuka uvelike je pridonijelo i širenje tzv. prosjačkih redova, franjevaca i dominikanaca, koji su imali snažan utjecaj na oblikovanje vjerskih predodžbi u vjernika i na manifestacije njihove pobožnosti. Postupno je oporuka postala neizostavnim dijelom pripreme za tzv. dobru smrt i sredstvom za sravnjivanje računa sa svijetom i s Bogom. Čak je i Crkva, pod prijetnjom ekskomunikacije, obvezivala vjernike na pisanje oporuke. Strah od smrti bez napisane oporuke često se povezivao sa strahom od posljednjega suda. Ako bi tko umro ne stigavši doći do notara, oporuka bi se sastavljala na osnovi iskaza svjedoka. Bilo je i onih koji su nekoliko puta tijekom života bilježili svoje posljednje želje. To se pogotovo događalo u bogatim vlasteoskim i trg. obiteljima, gdje je često dolazilo do uvećanja ili umanjenja imovine pa ju je trebalo nanovo raspodjeljivati među baštinicima. Trgovci s razgranatim poslovanjem znali su se zateći pred smrću uz mnogobrojne neriješene poslovne obveze i sudske sporove, zbog čega njihove oporuke katkada imaju desetke stranica, a pozivaju izvršitelje i na poštovanje zapisa u trg. knjigama. Sastavljanje oporuke bilo je važno i za državu, jer je bitno utjecalo na sređivanje poslova i dugova te uvodilo red u raspodjelu imovine građana. Zbog toga je taj čin bio reguliran mnogim statutarnim odredbama, često dopunjavanim novim detaljima. Posljednja volja oporučitelja gotovo se nikad nije dovodila u pitanje, ali se provodio strog nadzor nad imovinom i njezinom raspodjelom. Tako je 1456. zabranjeno rizničarima Sv. Marije (izvršiteljima oporuka) izdavati novac strancima, osim ako nije bila riječ o hodočasnicima, svećenicima ili tur. zarobljenicima. Humanističko razdoblje donijelo je nov način sastavljanja oporuka. Umirući jasno svjedoče o tome kada oporučuju svoju dušu Bogu, povezujući čas smrti s presudom. Mogućnost posljednjega pokajanja također ističe porast značenja pojedinca, koji u posljednjem času molitvom nastoji preokrenuti svoju sudbinu. Zato oporuke iz toga razdoblja često sadržavaju odredbe kojima se detaljno određuje broj obrednih molitvi i milosrdnih djela koja će samrtniku osigurati dobar prijelaz. Dubr. društvo bilo je orijentirano prema trgovini pa prijevara nije bila rijetka pojava. Zato su se mnogi u posljednjem času pribojavali da su možda zaboravili nepravdu koju su tijekom života nekomu nanijeli. Takva dvojba najčešće je rješavana skupim darovima i novčanim legatima, kojima su upravljali rizničari Sv. Marije, a sve je nosilo naznaku da je to »pro male ablatis certis et incertis, pro maltoletto« ili »pro malto lecto«, tj. za loše učinjeno. U strahu od posljednjega suda mnogi su tražili oprost i od države, koju su za života varali na porezima ili na neki drugi način. Takav je slučaj Junija Držića, koji se u smrtnom času tijekom epidemije kuge pokajao što je pronevjerio drž. novac u poslanstvima i drugim drž. službama pa se pokušavao iskupiti svotom od tristo perpera. Priznao je i kako je tijekom života prisvojio dio novca što ga je njegova majka ostavila za svoju dušu, pravdajući se time što njezinoj čistoj i pravednoj duši takvo iskupljenje nije bilo potrebno. No kako je bio u dugovima, nečistu je savjest pokušao umiriti molbom da mu sin Miho podmiri sve obveze kako bi mu omogućio pristup pred Božje lice. Od mlađega sina Jakova, klerika, očekivao je ne samo molitve nego i isplatu svih legata za dušu.

M. Držić bio je jedan od ključnih svjedoka u sporu oko oporuke dubr. trgovca Pera Primovića. On je bio u svađi s braćom Jeronimom i Nikolom, koji su mu zamjerali što je slugi Herkulu i njegovoj izvanbračnoj kćeri Perini oporučno ostavio stanovit novčani iznos. Pero je pred smrt oporuku htio izmijeniti, ali ju je Herkul ukrao pa je umro ne načinivši novu. Perova braća nastojala su oporuku osporiti, a budući da je Držić bio uz Pera u posljednjim trenucima, venecijanske su vlasti tražile njegovu izjavu, koju je on i dao vikaru dubr. nadbiskupa 17. IX. 1563, opširno pripovijedajući o događajima prije i u vrijeme Perove smrti, otuđenju »male oporuke« i njezinu vraćanju: »A zatim se nakon duga izbivanja vratiše gospodin Nikola, ispovjednik fra Giulio i Herkul i donesoše list papira presavijen kao trgovačko pismo i rekoše da je to njegova oporuka. Gospodin Pero uzme ga i otvori da ga počne čitati pa zatraži naočale, ali ga nije mogao držati, jer su mu ruke drhtale, pa baci papir sa strane kreveta. Tada ga uze gospodin Nikola i stade čitati, ali gospodin Pero više nije bio pri svijesti. Kad je prišla sluškinja reče: ‘Ništa mu ne dugujem’. A zatim na jauk sluge Pavla ništa nije izustio. I tako nesuvislo govoreći, ne odgovarajući umarao se i sveudilj mu se stanje pogoršavalo, tako da nije bilo vremena ni da se pričesti, a zatim je prešao u bolji život«.

M. Držić umro je bez oporuke, a od članova njegove najuže obitelji oporuku su sastavili majka Anula, brat Vicko te sestre Nika i Pȅra, dok su otac Marin te braća Nikola, Vlaho i Ivan umrli također bez oporuke.

Autor: Gordan Ravančić