OMAKALA

OMAKALA, lik u drami Grižula, godišnica koja je iz grada pobjegla od gospodarice.

Pojavljuje se u šestom prizoru drugoga čina, četvrtom prizoru trećega čina i petom prizoru petoga čina. U pustoši sretne Grižulu, koji ju upozorava da se nalaze u prostoru u kojem se biju bojevi i postavljaju zamke te ju mami k sebi, nazivajući ju kojekakvim doslovnim te metaforičnim faunističkim i florealnim umanjenicama: Omakalica, momica, djevojčica, ovčica, kokošica, jarebičica, košutica, golubičica, smokvica, garofalak, ružica, tugdjelica, razgovorak, medovinica. Omakalinu ugroženost uspoređuje sa zvjerskom bešćutnosti prema plijenu: »Ovčice, da te vuk ne uije, iz travice da mi te zmija ne peči«; »Da mi te, moja kokošice, orlić ne podbije odzgara; obidi!«; »Uljezi, košutice, da mi te orlak ne ugrabi« (II, 6). Najvažniji je njezin nastup u šestom prizoru drugoga čina, gdje u dva odulja monologa iznosi sliku teškoga života dubr. godišnica, koje istodobno morajuobavljati po nekoliko poslova. Živopisno predstavljajući njihovu svakodnevicu, spominje lokalitete po kojima su se obično kretale (Podmirje, Garište), trgovce i obrtnike kojima su odlazile (crjevjar Đuro Šile, prodavač igala Džan Fidžino, sentalija), kućne poslove koje su obavljale (kupnja mesa i vina, kuhanje, donošenje vode, briga o djeci), brigu o gospođinoj odjeći, poniženja u kući, popraćena pogrdnim riječima (oslica, magarica), javne uvrede i seksualne aluzije koje su im dobacivali muškarci dok su prolazile grad-skim prostorima (»Kad ćeš kolende uzet? Kad ćeš po ono doć?«), objede da su preprisne s gospodarima (»Oslico, što su tolike besjede s gospodarom i raspredance?«), batine koje su trpjele (»Mekša biješe nje ohšubra, koja mi kako smokvu glavu biješe učinila, neg ove ljuti po kojih bijedna derem noge«; »A oko moje brižne glave cokula igra! Istupila je, dušom mojom, toliko cokula mečući mi glavu«; »onome mekom rukom ljusne nos«). Da su vladike udarale godišnice ohšubrama (papuče s plutenim potplatima) spominje i Vlade u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena (»Koliko ohšubâr gospe im omlate / o glavu, – čudna stvar, kako u gvozdje mlate«, 1, s. 112–113). Uza sve to, nisu mogle voditi brigu o vlastitoj higijeni (»Nuti tibuhe na vratu«), a bile su i slabo odjevene (»Što bosa ideš?«), što je 1572. zabilježio i Philippe de Fresne-Canaye. Iako govori o martiriju jednoga dijela dubr. populacije, nije Omakalino izvješće bez komike, posebno kad opisuje kako je pozaboravljala gospodaričine zapovijedi, pa slasticu (tartara) poslanu sentaliji odnijela postolaru, a umjesto glavičastih igala kupila velike, kao što je komičan opis odijevanja vladike za odlazak u crkvu koja tad na sebe stavlja »brjeme svite, jedva bi jaki bastah ponio«. U drugom pojavljivanju Omakala će sažeti moralnu degradaciju dubrovačkoga ženskog svijeta, sjedinjujući sve one prigovore koje su na račun »sadanjijeh djevojaka« iznijele Stojna u Tireni (II, 6, s. 801–820), Vlade, Dobre u komediji Skup (III, 1) te Vukosava u Grižuli (III, 7): »Gospo, sram me je i govorit! Gospođe su počele bačkjelom djevojke bit, a gospari hoće da ih djevojke izuvaju; a Među crjevjare su toliko štipance, er sve djevojke na variete otidoše. A i djevojke se ištetiše: ostaviše krasti gospođam hljebe, larad i mavasiju, a staviše se krasti peče od zrcalaca, i crljenoga i bijeloga, i gunje sentat na prove. A gospođe zaboraviše i kuhat i posle kućnje činit; a sto posâl hoće objednom da se čine, i sve im objednom zapovijedaju. Tako zlo, gospe, cokule lete kako grȁd po kućah, a djevojke počeše u pustinju bježat od gospođa« (III, 4). Aludirajući na seksualno nasilje gospodara nad godišnicama te na tjelesne kazne koje su primale, Omakala kritizira soc. obespravljenost sluškinja u plemićkim kućama. Pritom ne mimoilazi ni same godišnice, priznajući da potkradaju vladike: »Da bi mi taku gospođu služit, a da veće makar ne okusim ni hljeba u vruću ckvaru udrobljena, ni varenoga vina, čijem se mi graćcke godišnice na despet od lakomijeh gospođa guvernamo« (III, 4). Amortizirajući humorom svoj položaj, usudit će se kazati da je i ženik Vlaho među onima koji su martorižali godišnice, štipajući ih. U posljednjem prizoru – nakon što se jedva spasila napasnog satira – Omakala nailazi na Grižulu svezanoga u vreću, pa pošto izmijene niz uzdaha i jauka, oslobodi ga i pristane poći za njega, a nakon što obeća da će joj dati sašiti suknju, k tomu nabaviti i cipele po mlet. modi.