OKAZÌJON

OKAZÌJON, prilika, prigoda, povoljan trenutak; u izravnoj je vezi s vještinom akomodavanja, prilagođavanja okolnostima.

O tome čovjek-virtuoz, homo fortunatus, mora trajno voditi računa u nastojanju da svemoćnu Fortunu, kao njezin razumni antagonist, ali i miljenik, pridobije, podvrgne ju svojoj volji. Sve mora biti podređeno povoljnom trenutku u kojem vrlina (virtù) ne smije zatajiti pred neponovljivom ponudom ćudljive sreće. Okazìjon je jedan od temeljnih pojmova Držićeve humanističko-renesansne misli utjelovljene u liku Pometa, koji upravo sposobnošću iskorištavanja svake povoljne prigode dokazuje da je zaista »kralj od ljudi«. Umjesto fatalističkoga prepuštanja ćudima Fortune, čovjek vjertuoz svojom valjanošću, razumom, odlučnošću, hrabrošću – audaces fortuna amat – može djelovati na nju, odn. može od nje i iznuditi prigodu, ako ju zna prepoznati. Pomet u tom pogledu kao da slijedi naputak Francesca Guicciardinija: »Kad ti dođe prilika ostvariti ono što želiš, uhvati je ne gubeći vremena, jer se stvari na svijetu tako često mijenjaju da se ne može reći kako se nešto posjeduje dok to ne držiš u ruci« (Političke i građanske uspomene – Ricordi politici e civili, I, 1512). Kada, promatrajući sa strane zbivanje, uzvikuje: »Ȍvo mi okazijoni! Sad mislim učinit trat, jedan trat; nu gleda’te!« (Dundo Maroje, II, 12), Pomet trijumfalno demonstrira vrhunsku sposobnost iskorištavanja prigode na najpovoljniji način. Virtuoz mora biti oštrouman, razborit i nadasve strpljiv; »trijeba je bit pacijent« (II, 1), podučava Pomet. Prigodu međutim treba znati odbiti, ako je nepovoljna i ako odvlači od zacrtanog cilja. Pomet i tu kao da slijedi Guicciardinija: »… kad ti se ponudilo nešto što ti nije drago, nastoj koliko god možeš više odgoditi, jer se uvijek pokaže da vrijeme donese zgode koje te izvuku iz tih poteškoća; (…) valja uživati uslugu vremena (Ricordi, I). Niko zato kaže: »Chi ha tempo, ha vita« (»Tko ima vremena, ima i života«, Dundo Maroje, II, 6). Znati zgrabiti povoljnu prigodu, a odbiti ili odgoditi nepovoljnu – »Po’ ću se retirat malo s strane, da mi ne smete fačende od inportancije« (Dundo Maroje, V, 1) – to je ono po čemu se čovjek virtuoz razlikuje od čovjeka koji to nije. Sposobnost otklanjanja nepovoljne prigode, koliko god mu je kao ponuda neodoljivo privlačna, Pomet pokazuje u trenutku kada ne prihvaća Gulisavov poziv na »voštariju della grassezza« nego, saznavši da je Laura izgubljena kći bogatog Ondarda, preokreće situaciju u svoju korist, uspijeva da mu se »srjeća u favor obrne« (IV, 4). Ljudi koji nisu virtuozi, koji nemaju sposobnost promjene stava i prilagodbe vremenu, ograničeni su svojim postupcima, moraju, kao Dživo, »čekat mȁnu s neba«, odn. da budu »s neba mirakulozamente pomožen(i)« (III, 2), ili čekati da ih iz škripca izvuče pravi čovjek – Pomet. Svaku prigodu treba razmotriti brzo, razborito (diskreto) i nenasilno: »Čovječe, što s mirom bez boja mož imat, / nikada s nemirom ne imaš toj iskat« (Tirena, V, 5, s. 1641–1642), kaže Tirena kao Ljepota platonički utjelovljena u Dobrotu, pojmom okazìjon spajajući Fortunu i Amor Divino. Novi povoljni okazìjon Pometu se otvara dolaskom Mazije, koji donosi vijest da je u Dubrovniku umrla »njeka udovica (…) i ostavila je veliko imanje« (IV, 7). On tu vijest ostavlja u pričuvi, prednost dajući vijesti koju je prethodno saznao od Gulisava, pokazujući i time jednu od ključnih osobina čovjeka-virtuoza: sposobnost razumne promjene stava. I Popiva zna uspješno iskoristiti jedinu povoljnu prigodu i privremeno ju okrenuti u korist svojega gospodara Mara (III, 8), ali ni u tome ne uspijeva nadvisiti Pometa. On, kao nenadmašni virtuoz, na kraju, nakon što mu je Fortuna, poigravši se malo s njim, »dala (…) po ruke okazijon da deventam što ne bih veće mogao žudjet« (IV, 5), trijumfira preodjeven u svečano ruho viteza: »… tko me vidi da sam promijenio ovako haljine rijet će: ’Pomet se je Trpeza pomamio!’, a ne zna er sam abate sada, kont sam, kavalijer sam; zato sam i kolajinu stavio na grlo, sinjora Mara sučeda, – on odpade od kolajine. Hoću li kad u Dubrovnik, da vidim gdje se je u ormanicu učinio? A meni pristoji haljina, bogme pristoji« (V, 1). Okazìjon je dar hirovite Fortune. Mnogi ga ne znaju uhvatiti »i za ludos većekrat ispuste srjeću, koju pak, kad hoće, ni s plačem ne mogu uhitit« (Skup, II, 4). Držić je dobro znao ono što mu Prigoda – sestra ant. Kairosa – na uho vèrsa: »Ja Prigoda sam, poznaju me malo, / a zbog toga neprestance se krećem / jer stopalo na kolo mi je stalo. / Za glavom svaki pramen mi se mako, / pa uzalud se trudi tko ih čupa, / prijeđem li ga, il’ okrenem se, ma ’ko. – / – Reci mi: tko to ide s tobom skupa? – / Kazna. A ti dok pričaš samo vrijeme tratiš, / jer isprazne te mnoge misli vuku, / ne vidiš, jadan, ne možeš da shvatiš / kako sam već ti pobjegla iz ruku« (N. Machiavelli, Kapituli). Držić u pismu Cosimu I. Mediciju (2. VII. 1566) naglašava da »ne bi trebalo kasniti ako se ima donijeti bilo koja odluka«, ostavljajući mu ipak mogućnost odgode toga pothvata: »Ukoliko pak možda smatrate da se u pothvat ne treba upuštati ove godine, neka miruje dok ne budete smatrali da ga treba izvesti«. »Strpit ćemo se kako budete željeli«, piše on kao čovjek koji zna da »trijeba je bit pacijent« (Dundo Maroje, II, 1). Riječ je o procjeni koja je uvijek u vezi s vremenom: »Brijeme, koje nam je meštar, uči nas i kaže dan po dan er što veće naučivamo, tot manje umijemo« (III, 2).

Autor: Luko Paljetak