ODIJEVANJE

ODIJEVANJE. Odjeća je u renesansi imala važnu ulogu u oblikovanju identiteta pojedinca, odnosno u iskazivanju njegove staleške ili etničke pripadnosti.

Odredba o ograničenju raskoši

Odredba o ograničenju raskoši od 8. VI. 1596.
(Državni arhiv u Dubrovniku, Acta Consilii Rogatorum, sv. 75, f. 29v i 30r)

U Držićevo doba trgovac nije smio odjenuti odjeću od brokata izvezenu cvjetovima, nositi grimiznu boju, koja je bila dopuštena samo ženama, a preporučivalo se da se ne ogrću svilom. Dugi plašt nije smio prelaziti pola dužine noge. Od boja koje su nosili najzastupljenija je bila ljubičasta. Odjeća trgovaca bila je od tkanine prilagođene cijelom razdoblju godine, i zimi i ljetu. Zato Maro, sin Dunda Maroja, načinom odijevanja ne upućuje na to da se bavi trgovinom: »u velutu, s kolajinom na grlu« (IV, 2). Plan koji je smislio Popiva kako bi prikrio Marov financijski krah pretpostavlja ponajprije preodijevanje iz baršuna u obično odijelo »na trgovačku«, kako bi nalikovao na Vlaha, skromna, ali probitačna trgovca koji se tuče »po svijetu za dobit kaban« (II, 2), običnu kišnu kabanicu. U komediji Tripče de Utolče gl. lik Tripče, inače bogat čovjek, ima samo jedno odijelo, koje mu je žena uzela, a njemu nije preostalo drugo nego da odjene njezinu odjeću. Bokčilo pripovijeda da se hlače u kojima se momak oženi nose sve dok ga u njima ne ukopaju. A i bogati Dundo Maroje odijelo od čohe naslijedio je još od djeda: »E, čohe i mi, u naše mlade dni, užahomo, i kostahu, ma durahu vijek; još bih ja našao od moga djeda čoha u kući; ne mogahu se razdrijet« (IV, 1). U prijašnjim razdobljima plaštevi od obične tkanine nasljeđivali su se s oca na sina, pa čak i na unuka. Jedine promjene na tom skupom komadu odjeće nastale bi intervencijom krojača, koji bi ga prilagodio mjerama novog vlasnika. Držić ističe da Pjerinov otac ima »čoha novijeh koje mi su djedi derali; a ovo mi je očina čoha, i pak sam ju meni prikrojio«. U Skupu se spominju prošla vremena kad »se je u bortijeh hodilo« (III, 1), a došla su vremena kad se svila svakodnevno nosi, ne čuva se za posebne prigode: »Niko: U plaštijeh od persa, u gaćah od svile, u rukavicah profumanijeh! Ne denjamo se svitu nosit koji se u Gradu čini, neg ištemo ispriko svijeta komade koji će nam persona uresit« (IV, 2). Mladi zbog nove mode nose i rukavice: »A sad nijesu se dobro izlegli, s rukavicami na rukah etc.« (Pjerin, I).

1. Senator Dubrovačke Republike, Pier-Francesco Martecchini, Galleria di Ragusei illustri, Dubrovnik, 1841; 2. Dnevna odjeća venecijanskih gospođa; 3. Odjeća za izlaske venecijanskih gospođa

U Držićevo doba bogatiji ljudi nerado su se odijevali u sukno koje se proizvodilo u gradu; štoviše, suknarstvo je bila jedinaproizvodna izvozna grana dubr. gospodarstva. Žene iz puka nosile su odjevne predmete od kože još 30-ih godina XVI. st. Mnogima je bilo primjerenije da se, prema imovnom stanju ili položaju na društv. ljestvici, odjenu u svilu. Žene više nisu šivale same kod kuće, nego su odjeću naručivale kod krojača. Sentalije su prilagođivale nošenu odjeću stasu novih vlasnika. Imućni Dubrovčani mogli su kupovati moderno sašivenu odjeću u inozemstvu, najčešće u Veneciji, ali i u drugim tal. gradovima. Bilo je otmjeno nositi plašteve, svilene hlače i rukavice. Do odjeće se dolazilo i krađom. Vlaho, brat M. Držića, tužio je 1. VII. 1545. osobu koja mu je ukrala novi ogrtač. Renesansnu modu prihvatile su žene iz viših slojeva društva, ali i žene iz puka. Unatoč tomu, putnici ističu jednostavnost odjeće, frizura i pokrivala za glavu dubrovačkih žena. Svilenu haljinu dopušteno im je bilo odjenuti samo na dan svadbe, dok su u drugim prigodama nosile purpurne i crne haljine s brojnim naborima od dvadeset osam lakata dužine, tako da je začuđujuće kako su uopće mogle na sebi nositi toliku težinu. Rukavi na haljini smjeli su biti od svile, s ponekim ukrasom od čipke i zlatnom dugmadi, ali želja za uljepšavanjem prelazila je granice koje je postavljala drž. vlast. Zlato, svila i ukrasi od bisera, raskošni nakit i haljine obnaženih prsa i ramena, skrlet, tanke bijele koprene, kao i koreti (prsluci), te vrpce na odjeći i u kosi, sve su to bili modni izazovi novoga doba kojemu žene nisu mogle odoljeti. Država je intervenirala različitim uredbama i zabranama: prijedlog odredbi o ograničenju kićenja žena u Dubrovniku, koji su predstavnici Velikoga vijeća iznijeli pred Vijeće umoljenih 6. IV. 1532, strogim je kaznama prijetio prijestupnicima, a hrabrio je i denuncijante koji su imali pravo na polovicu ishođene novčane kazne (mitta). Ograničenja su pogađala i žene i muškarce, uz iznimke koje su oslobađale djevojke, odn. nevjeste. Prva od tih odredbi uskraćivala je ženama zlatne i svilene ornamente s biserima na prsima i na sajunima (haljinama) koji su sezali do poda.

Konavoka, Franjo Marija Appendini

Konavoka, Franjo Marija Appendini, Notizie istorico-critiche sulle antichità,
storia e letteratura de’ Ragusei, I, Dubrovnik, 1802.

Ograničavale su se i svilene vrpce koje su se prišivale na sajune. No sajune su, čak i od baršuna, nosili i muškarci, kako to čini Maro Marojev, koji se okitio i zlatnim lancem, što u Dubrovniku nije bio prihvaćen modni trend. Ženama je bilo zabranjeno nositi ukrase na glavi, zlatne, od bisera ili dragulja, pod prijetnjom kazne od dvadeset pet perpera. Odredbe su ograničavale i cijenu šivanja ženskih haljina crvene i crne boje. Određivala se cijena ukrasnih vrpci, s napomenom da ne smiju biti ukrašene perlama. Zabranjivani su ovratnici od čipke ili izrađeni zlatnim ornamentom, uz prijetnju kazne od dvadeset pet perpera; onaj tko bi prijavio nositeljicu spomenutih ukrasa, dobivao bi nagradu koja je iznosila polovicu kazne. Ista zabrana odnosila se i na rukave ženskih košulja. Bili su zabranjeni kišobrani od srebra. Na ogrtače je bilo zabranjeno stavljati ukrase od zlata, bisera ili svilenih vrpci te nikakav svileni ornament pod prijetnjom kazne od petnaest perpera. Djevojkesu bile isključene iz te odredbe o kazni. Ženama i djevojkama bilo je zabranjeno nositi pregače od baršuna. One koje su nosile pregače od platna nisu ih smjele ukrašavati nikakvim ornamentima. Također, nije im bilo dopušteno u sajunu ići u crkvu, ako im je crkva bila u blizini kuće. Sajuni su se smjeli podstavljati samo lisičjim i janjećim krznom, a majstorima kožarima bilo je zabranjeno izrađivanje haljina od dragocjena krzna. Svim plemkinjama, osim staricama i udovicama s navršenih pedeset godina, bilo je zabranjeno nositi kape na novi način (foggia nuova), osim za kišna vremena, kad su ih smjele nositi i druge žene. Nije bilo dopušteno koristiti se rupčićima od svile. Kaznama je ograničavana raskoš i cijena svadbenih škrinja. Kazni su podlijegali čak i slikari koji su oslikavali škrinje. Rasipnost u odjeći, zlatom izvezene haljine, baršun i damast otkrivaju i slike dubr. majstora s početka XVI. st., osobito minijature prizora na poliptihu Nikole Božidarevića na Dančama. O nadmetanju u raskoši svjedoči i M. Držić, primjećujući kako neki »zadnjicu mi su počeli svilom obtakat« (Dundo Maroje, IV, I).

Veneto, Portret gospodina

Bartolomeo Veneto, Portret gospodina, oko 1512,
Rim, Galleria Nazionale d’Arte Antica

Osobito se pretjerivalo u svadbenim gozbama i svečanoj odjeći za tu prigodu, pa je zakonom bilo propisano što se ne smije u tim prigodama koristiti. Držić ističe da su u prijašnjim vremenima vjenčanja bila jednostavna. Djevojke se nisu dugo uljepšavale za vjenčanje. Na pirni dan radile su u kući kao i obično sve dok svatovi ne bi došli, a tada bi se na brzinu odjenule. Zanimljivo je da Držićevi likovi nose raskošnu odjeću ukrašenu na način koji je zakonom bio zabranjen te jedu ono što vlast, zbog ograničavanja pretjerana luksuza, nije dopuštala, poput marcipana. Tako Petrunjela napominje Maru da svrati drapijeru Luki (trgovac tkaninom) i da kupi peču veluta karmizina (grimiznog) za vesturu (haljinu), drugu peču damaškina bijela (bijela damastna svila), od kožara da uzme za podstavu od dzibilina (samurovina) i još jednu od riza (vrsta skupocjena krzna). Laura naručuje kod Sadija »njeku pocjelicu od zlata« i »njeki kolarin od perala« (Dundo Maroje, II, 1), a u kožara podstavu od dzibilina, potom stotinu lakata zlatne kurdjele, kao i svilu za ženske haljine zvanu dzetenin. Obrad u drugom prologu Tirene ističe kada je nevjesta ukrašena biserima: »Ljuvena i mila vidjet je u biseru / u gori jak vila pri bistru jedzeru« (s. 73–74). Osim o pripadnosti određenom staležu, plemićkom ili pučanskom, odjeća je nerijetko svjedočila o ekon. položaju pojedinaca, a katkada je imala i diskriminacijsku ulogu, primjerice u slučaju Židova, koji su bili prisiljeni nositi posebne boje ili pak odjevne dodatke, poput šešira, po kojima su se razlikovali od etnički dominantnog stanovništva.

Autor: Slavica Stojan