NOVELA

NOVELA (tal. novella: vijest, novost, priča, od novello < lat. novellus: nov), prozna knjiž. vrsta s opsegom koji varira između duljine romana i kratke priče.

Po klas. teoriji novela se, za razliku od romana, usredotočuje na jednu zgodu, kraći niz neobičnih događaja ili kakav sukob među likovima te ga sažeto i koncentrirano vodi prema završnom obratu. Iako katkad stoji u znaku zagonetnoga slučaja, takva prekretnica ili sudbonosni trenutak povratno baca novo svjetlo na sve dotadašnje etape radnje. U tako ciljno usmjerenoj »dramskoj« izgradnji zapleta novela rado poseže za tehnikom aluzija, nagovještaja i simbola. Oslonac na glasine, anegdote ili novinska izvješća daje joj ključno obilježje aktualnosti, koje se može i dodatno istaknuti povezivanjem novela u ciklus s pomoću »vjerodostojne« okvirne pripovijesti o njihovu nastanku. Osim kroz okvirnu pripovijest, ritualna se situacija usmenoga kazivanja, iz koje novela zapravo i potječe, može prizvati i kroz osamostaljene segmente (novele), kao u tehnici ruskoga skaza, gdje novela pismeno pripovijeda o činu usmenoga pričanja. Iako ju dosljedno ustrojavanje zapleta i zatvorena forma iskazuju kao eminentno novovjekovnu vrstu, u motivima i tehnikama novela mogu se jasno razabrati tragovi drevnih indijskih i arap. zbirki, ranih romana rahle kompozicije s mnoštvom uklopljenih priča, poput Petronijeva Satirikona (Saturae ili Satyricon) i Apulejeva Zlatnoga magarca (Asinus aureus), odn. utjecaj legendi, basni, bajki, anegdota, švanka, fačecije i fabliaua, s kojima je razmjenjivala građu tijekom cijeloga sr. vijeka. Prelazak sa srednjovjekovlja u novi vijek, odlučan za oblik novele kakav poznajemo, obilježavaju u Italiji anonimna zbirka Il Novellino iz druge pol. XIII. st. i kanonski Decameron (1349–51) Giovannija Boccaccia, koji je zacrtao značajke novele za predstojeća stoljeća, a u Engleskoj stihovane Canterburyjske priče (The Canterbury Tales, 1387–1400) Geoffreyja Chaucera. U Francuskoj su prve poznate zbirke bile Sto novih novela (Cent nouvelles nouvelles, 1462) i Heptaméron (1559) Margarete Navarske. U Španjolskoj su Uzorite novele (Novelas ejemplares, 1613) Miguela de Cervantesa pridonijele emancipaciji pojedinih priča iz ciklusa i premještanju naglaska novele s događaja na likove i sredinu. U njem. književnosti, kao i u drugim eur. književnostima, novela se kao žanr afirmirala tek u kasnom ranonovovjekovlju, ponajprije u XVIII. i XIX. st.

Boccacciov je novelistički ciklus s dramskim opusom M. Držića prvi u vezu doveo Pavle Popović u radu Marin Držić i Molier (1904), povezujući komediju Tripče de Utolče s četirima novelama Decamerona (III, 6; III, 9; VII, 4; VII, 8), što je poslije zamijenio tezom o utjecaju tal. komedija (Naknadno o »Mandi« Marina Držića, 1905). Arturo Cronia Novelu od Stanca – koju je inače smatrao najboljim Držićevim djelom – povezao je s devetom novelom osmoga dana Decamerona, tvrdeći da je riječ nòvela izvedena iz riječi beffa (Za ispravno tumačenje Marina Držića – Per una retta interpretazione di Marino Darsa, 1953), s čim se nije složio Leo Košuta, koji je smatrao da je lik Stanca preuzet iz dubr. tradicije, a riječ nòvela iz lokalnoga govora (Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961). Franjo Švelec komparativnom je analizom revidirao tumačenja Držićeva navodnoga prepisivačkoga postupka te istaknuo da se u osnovi komedije Tripče de Utolče nalaze dvije Boccacciove novele (III, 6; VII, 4), no da je Držić iz četvrte novele preuzeo samo osnovni motiv, kao što mu je i šesta novela poslužila samo kao »sirova građa« (Komički teatar Marina Držića, 1968). Frano Čale prihvatio je Švelčeva tumačenja, ističući Držićevu spisateljsku autohtonost i upozoravajući da se komedija Tripče de Utolče temelji na jezgrovitom i anegdotalnom boccacciovskom humoru (Marin Držić: Djela, 1979).

Autor: uredništvo