NÒVELA

NÒVELA. Osim u naslovu Novele od Stanca, nòvela se spominje na još tri mjesta: »Miho: Da’ da mu kugodi novelu učinimo!« (1, s. 47); »Dživo: Vlahu ću njekomu novelu učinit« (2, s. 63); »Dživo: Pođ’mo svi ujedno, ter ćemo kugodi / novelu zajedno ordenat« (4, s. 223–224).

Ignjat Đurđević u spisu Životopisi i pjesme nekih slavnih Dubrovčana (Vitae et carmina nonnullorum illustrium civium Rhacusinorum) naslov prevodi Ludibria Stantii (lat. ludibrium: šala, podsmijeh, lakrdija), također i Serafin Marija Crijević (Dubrovačka knjižnica – Bibliotheca Ragusina), dok Sebastijan Slade Dolci (Dubrovačka književna kronika ili Pregled književnika koji su se proslavili u Dubrovačkoj Republici do 1766. godine – Fasti litterario-Ragusini sive virorum litteratorum Qui usque ad annum MDCCLXVI in Ragusina claruerunt Ditione, 1767) Držićevo djelo naziva Stantii Casus (Stančev udes). Pavle Popović nòvelu sa Stancem vidi u kontekstu dubrovačke »ekspanzije veselosti, kao rezultat suvišne energije mladosti« (Novela od Stanca, 1925), pa i riječ nòvela tumači kao obijesnu šalu, što je prihvaćeno i danas: Dživo Pešica našalio se sa Stancem, uvjerivši ga da će ga vile pomladiti, pri čemu su mu ukradeni kozle i torba, a ostavljeno »dinara što ta pratež vàljâ«. Premda riječ nòvela odgovara pojmu beffa Boccacciova Decamerona, suprotno mišljenju Artura Cronije (Za ispravno tumačenje Marina Držića – Per una retta interpretazione di Marino Darsa, 1953), Leo Košuta smatra da ju Držić nije uzeo otuda, nego iz dubr. govora (Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961), što potvrđuje i Frano Čale, jer »izraz ’učiniti novelu’ bio je običan, kao što nisu rijetke bile ni same ’novele’ u dubrovačkoj gradskoj sredini, u kojoj se također iskazivala narav južnjačkog svijeta« (Marin Držić: Djela, 1979). Franjo Švelec nòvelu ne razumijeva kao bezazlenu šalu, nego kao »tešku podvalu« s ozbiljnim posljedicama (Neke misli o Držićevoj »Noveli od Stanca«, 1954). Argumentaciju izvodi iz Dživove namjere da Stancu otuđi robu kojom je došao trgovati u Dubrovnik (»Kozle me delekta koje uza nj veči!«, 4, s. 212). Krađu, a ne zabavu Švelec smatra glavnim motivom nòvele sa Stancem, a ostavljanje novca Držićeva je koncesija vlasti: vlasteli je predstavio njezine sinove u negativnom svjetlu, ali je tu sliku donekle i ublažio milosrdnom gestom financijske naknade. Riječ nòvela javlja se i u Dundu Maroju, a uvijek ju rabe sluge: »Pomet: Ȍvo trata, ȍvo novele!« (II, 14); »Popiva: Njetko nam je novelu učinio!« (III, 8); »Pomet: Ja, reuškavši mi ova novela, trčim, letim, da mi je u poses uljesti od sinjore« (III, 14); »Popiva: Još da mu otac kugodi novelu učini, lakomac« (IV, 12).

Autor: Milovan Tatarin