NOVČARSTVO

NOVČARSTVO. Osim što je posebna znanstvena disciplina koja istražuje i proučava novac i njegove učinke, novčarske institucije i novčarske sustave, novčarstvo je istodobno i praktična djelatnost povezana s različitim gospodarskim i negospodarskim čimbenicima.

Razvoj novčarskog poslovanja, u užem smislu bankarstva (novčarsko posredovanje, kreditno poslovanje, investiranje, financijske usluge), može se pratiti od poč. XIII. st., jer je do tog doba sačuvano malo pov. dokaza o novčarskim transakcijama. Riječ banka (tal. banco) označava stol u čijim su ladicama prvi tal. bankari o sajmenom danu ili u drugim prigodama držali novac i bavili se poslovima njegova mijenjanja. Već 2000. pr. Kr. postoje zapisi da su se u Babilonu pod okriljem vladara ili hramova obavljali financ. poslovi, ugl. depoziti i zajmovi. Od poč. IV. st. pr. Kr. u antičkoj su se Grčkoj financ. poslovi obavljali pokraj hramova u Efezu, Samu, Delu te pred različitim javnim institucijama, a u to su se doba javile i prve privatne banke. Grčki je sustav preuzet i u helenističkom Egiptu, a presudno je utjecao na rimski novčarski sustav. U II. st. kodificirano rim. pravo odredilo je da se sve vrste novčarskih transakcija moraju obavljati kod javnih notara. U sr. vijeku bankarstvo je bilo donekle razvijeno, ali sve do križarskih ratova potkraj XI. i u XII. st. bili su to pretežito poslovi zamjene novca. Već u XII. st. u Genovi su se javili mjenjači (lat. campsores), koji se nazivaju i bankari (tal. banchieri). U to su doba u Lombardiji mjenjači počeli primati novac na pohranu uz priznanicu osobi koja ga je pohranila kako bi ga mogla unovčiti kod drugih bankara. Sred. XII. st. u Veneciji je osnovana Udruga za čuvanje depozita. Kako je prema kršć. učenju bilo zabranjeno pozajmljivati novac uz kamate, u XIII. st. javili su se beskamatni krediti, u kojima je vjerovnik pozajmljivao dužniku novac iz ljubavi (causa amoris mutuasti). Budući da je kršćanima bilo zabranjeno pozajmljivati novac uz kamate, jer je Crkva to smatrala lihvarenjem, prvi su bankari bili Židovi. Ipak, već su se u XIII. st. razvijali tzv. investicijski zajmovi. Osoba je mogla uz profit (ad lucurum) pozajmiti novac drugoj osobi koja je imala namjeru raditi s novcem. Takav se zajam smatrao investicijom u obrt i trgovinu, a ne beskamatnim zajmom bratu u nevolji za koji je Krist u smislu odredaba Staroga zavjeta zabranio kamatu. Lat. termin lucurum upućuje na Kristovu prispodobu o pet talenata te znači ćudorednu gosp. djelatnost. Sr. vijek je poznavao tri vrste zajma: zabranjeni zajam siromahu s kamatama (usura), zajam siromahu bez kamate (mutuum) i dopušteni gosp. zajam s kamatom (creditum ad lucurum). Od sred. XIV. st. bankarske su poslove od Židova počeli preuzimati kršć. bankari, i to prvo u Piacenzi, a potom u Sieni, Lucci i Firenci. Prva banka u Italiji bila je Casa di San Giorgio u Genovi (1407). Konačno je 1515. papa Leon X., i sam iz bankarske obitelji Medici, dopustio kršć. vjerovnicima da na zajmove uzimaju umjerene kamate. Ta je odluka, koja je potaknula razvoj bankarstva i gospodarstva općenito, motivirana novim dotokom amer. srebra u Europu u XVI. st., a teološki je opravdana učenjem Tome Akvinskog o gosp. misiji kršćana. Tada su osnovane i prve drž. banke. Prva je bila Banco della Piazza di Rialto (1587–1617) u Veneciji te nešto poslije i Banco del Giro (1617–1806), koje su preuzimale depozite u kovanu novcu te ih prebacivale na pojedine račune. Uz određenu dobit isti su novac davale u zajam, poglavito drž. vlastima. U sjev. Italiji se od XIII. st. počela upotrebljavati i mjenica, važno sredstvo poslovnog prometa i kreditiranja. Od XIV. st. bankarska središta počela su se razvijati i na sjeveru Europe, u Brugesu (Brugge), Antwerpenu i u gradovima Hanzeatske lige. Amsterdamska Wisselbanka (1609) prva je uvela bankovni novac, a u Njemačkoj ga je uvela Hamburška žirobanka (1619–1875). Amsterdamska banka je poznata po tome što je zamjenjivala novac i, nakon odbitka troškova, knjižila pohranjeni novac kao potraživanje. Gosp. uspon u Europi nakon otkrića Amerike doveo je do potrebe za većim kreditima pa je tako nastala banknota. Pravo izdavanja banknota Švedska je 1656. dala drž. banci Sverige Riksbank. U Engleskoj je prva notna banka osnovana 1694 (Bank of England). U Francuskoj je John Law kraljevim ukazom dobio pravo tiskanja novčanica (asignatna banka), a 1800. je osnovana Francuska banka (Banque de France). U Habsburškoj Monarhiji nacionalna je banka osnovana 1816 (Nationalbank), a u Njemačkoj 1875 (Reichsbank).
Postupnim širenjem trgovine dalm. gradova s drugim jadranskim i sredozemnim gradovima, kao i s vladarima u zaleđu, javila se potreba za kreditiranjem i depozitom novca pa se poč. XIII. st. počelo razvijati bankarstvo u dalm. gradovima. Budući da su se od sred. XII. st. gradovi međusobno obvezivali na »čvrsti mir« (firmam pacem), grad je postao sigurno mjesto za pohranu novca i dragocjenosti, pa su ih u njih u XV. st. sklanjali i imućniji ljudi iz zaleđa gradova. Depozite su, uz državne i grad. vlasti, primali i privatnici pa su se u to doba u dalm. gradovima razvijale i prve privatne »banke«, prateći iste trendove u Europi. U XIII. i XIV. st. dubr. bankari sudjelovali su u financiranju trgovine sa zaleđem, razvijajući poseban oblik kreditne trgovine. Udruživanjem većeg broja osoba, investitora, u zajedničko kreditiranje trgovaca smanjivao se rizik u poslovanju i povećavala dobit. Dubrovačka kreditna trgovina bila je usko vezana uz razvoj dubrovačke kopnene trgovine po Balkanu, i tek je značajno uzela maha nakon što su se Dubrovčani oslobodili pol. vlasti Venecije 1358. Višegradskim ugovorom s Ugarskom. U drugoj pol. XIV. st. dubr. trgovci zauzeli su vodeće položaje najprije u srednjovj. Srbiji, a poslije i u Bosni. Dubrovačka kreditna trgovina u kasnom je sr. vijeku financirala ne samo dubr. trgovce na Balkanu nego i manufakturu suknom u Dubrovniku u XIV. i XV. st. Iako je tur. zauzeće Balkana zadalo privremeni udarac dubrovačkoj kreditnoj trgovini u XV. st., jer su mnoge trg. kolonije bile opustošene ili napuštene, ipak se zbog posebnoga političkog i geogr. položaja Dubrovnik od sred. XV. st. nametnuo kao vodeće novčarsko središte na ist. obali Jadrana. Naime, nakon bitke kod Varne (1444) i pada Carigrada u tur. ruke (1453) dubrovačkoj je vlasteli postalo jasno da su Turci uspostavili trajnu vlast na Balkanu te da je potrebno s njima postići sporazum o trgovini. Rezultat takve politike bio je ugovor između Dubrovčana i Osmanskog Carstva iz 1458, kada je sultan Mehmed Osvajač izdao ahdnamu, tj. carsku povelju kojom je Dubrovčanima dao mnoge povlastice, od kojih je najvažnija bila ona o slobodnoj trgovini po tur. Balkanu uz obvezu plaćanja carine od 2% na vrijednost robe. Taj je ugovor potaknuo daljnji razvoj kreditne trgovine i razvoj bankarstva u Dubrovniku pa je 1617. osnovan Dubrovački založni zavod, koji je postao začetak kreditnih institucija u tom dijelu Europe.

U Dundu Maroju novac je središnja tema: Dundo je sinu Maru dao pet tisuća dukata ne bi li ih uložio u tal. tkanine koje bi potom prodao u Sofiji i time povećao financ. kapital, pa kako se Maro za tri godine nije vratio, otac je krenuo u Rim kako bi pokušao nekako vratiti splavljene dukate; Laura pak novac čuva u rim. banci Oligiati, koju predstavlja službenik Gianpaulo i upravo će on Sadiju dati jamstvo (zacijelo mjenicu) da u slučaju nezgode može naplatiti robu koju je izdao Maru, a trebala mu je pred ocem poslužiti kao privid tobožnjega dobrog poslovanja. Gianpaulovo laskanje Lauri potvrđuje da je ona važan klijent, koji raspolaže znatnom svotom novca. U specifične novčarske transakcije pripada i bizarno trgovanje Skupa sa Zlatim Kumom, koji bi trebao uzeti Andrijanu bez miraza, te pogađanje starca Arkulina s Viculinom Lopuđaninom, koji za sestru Ančicu želi dobiti uzmirazje (kontradotu), što mu – uz asistiranje Negromanta koji preuzima Arkulinovo obličje – i uspijeva.
Trg. poslovi obitelji Držić podrazumijevali su novčarske poslove: uzajmljivali su novac od drugih, ali su i drugima pozajmljivali, barem u razdoblju do 1538, kad im je trgovina propala, a obitelj bankrotirala (16. X. 1538. Ivan Mihov morao je braći Držić isplatiti šezdeset dukata i četiristo dvadeset aspri; 1538–40. Nikola Ivanov Mažibradić naplaćivao je Držićeve dugove od vjerovnika). Najveći dio arhivskih dokumenata o M. Držiću bilježi uzajmljivanje novca ili pak ustupanje prihoda od vinograda, katkad i nekoliko godina unaprijed (12. X. 1536. redovnica Marta iz samostana sv. Andrije tužila je Držića zbog duga od dvadeset jednoga perpera za dvogodišnju najamninu kuće u kojoj je stanovao; 4. I. 1543. od Girolama Gerinija uzajmio je sto zlatnih dukata; 15. XI. 1547. od Vladislava Županova Bunića uzajmio je dvadeset jedan dukat; 30. VIII. 1548. od Ivana Marinova Gundulića uzajmio je devedeset jedan i pol dukat; 6. III. 1551. M. Držić i N. Mažibradić obvezali su se vratiti dug od pedeset dukata Ivanu Monaldiju koji je načinio Marinov brat Vicko; 16. VIII.1551. Marin je od Martina Ivanova Šumičića uzajmio devedeset dukata; 29. VII. 1559. Ivanu Bartulovu Nalješkoviću za devedeset dva dukata i dvadeset groša ustupio je dvogodišnje prinoses imanja na Šipanu i Koločepu; 14. I. 1562. od braće Vicka i Vlaha tražio je da mu od očevih dobara isplate sto pet dukata). Zanimljivo je da se u nekim dokumentima Vicko Držić naziva »bankarom« (»Vicentio Marini de Dersa bancherio«), što zacijelo znači da je dobro poslovao jer je mogao pozajmljivati novac (19. I. 1527. trgovac Vlahuša Radosalić obvezao se Vicku isplatiti sto četrdeset zlatnih dukata), a u Vickovu »banku« deponirao je novac i Julijan Turčinović (»Die VI augusti 1527. Ego Marinus Nicolai de Dersa confiteor, quod super me et omnia mea bona obligo me dare et solvere Juliano Marci de Florio ducatos auri [aureos] centum viginta [viginti] qui sunt pro totidem quos dictus Julia-nus habebat in banco Vinzentii filii mei ad voluntatem creditoris. – Die XIII februarii 1528 cassa, quia soluit« – »Ja, Marin Nikolin Držić, izjavljujem da se sobom i svim svojim dobrima obvezujem da ću, prema volji vjerovnika, dati i isplatiti Julijanu Markovu Floroviću sto dvadeset zlatnih dukata, i to za istu količinu koju je rečeni Julijan imao u banci mojega sina Vicka. Dana 13. veljače 1528. poništeno, jer je isplatio«). Konačno, Držićev odlazak na školovanje s trideset dukata potpomoglo je Vijeće umoljenih 24. VIII. 1538, no uz jamstvo Bartula Marinova Zizzerija i N. Mažibradića. (→ IMETAK; MJENICA)

Autor: Hrvoje Kekez
Literatura:
O. Lončarić Horvat, Novčarstvo, Zagreb, 1991;
I. Pederin, Rapska trgovina, pomorstvo, brodogradnja, ribarstvo, materijalna kultura i novčarstvo u XVI. st., Vjesnik Povijesnog arhiva Rijeka, 1994, 34–35;
isti, Europsko državno bankarstvo u XVII. i XVIII. stoljeću i bankarske prilike u Dalmaciji, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 1996, 12;
T. Raukar, Splitska kreditna trgovina XIV. stoljeća, ibid.;
I. Pederin, Jadransko novčarstvo i knjigovodstvo u XV. stoljeću s osvrtom na šibensko područje, Računovodstvo, revizija i financije, 1997, 5.