NJARNJAS

NJARNJAS. U Držićevu opusu ta se riječ spominje samo u prologu komedije Skup, kao naziv za kazališnu družinu: »Svak s strane, sve kompanjije! Njarnjasi su glave od svijeh kompanjija«.

Ako je suditi po Držićevoj primjedbi (»Oh, vi se nasmijejaste kad uspomenuh Njarnjase«), pojam je u njegovo doba bio poznat, dok mu danas podrijetlo nije jasno. Držić riječ objašnjava kao složenicu: »’njar’ hoće rijet ’stô, pristolje, gospoctvo’, ’nasi’ – ’nase’«, što bi metaforično trebalo značiti »naša vlast«. Pri kraju prologa spominje i Njarnjas-grad, što se može tumačiti različito, no bit će da Držić misli na kaz. iluziju, na scenski i dramski prostor komedije: »i tko hoće znat koji je ovo grad koji se ovdi vidi, ovo je Njarnjas-grad, Njarnjasi ga su zidali, Njarnjasi ga gospoduju, Njarnjasi mu su i zakone dali. U ovomu se gradu ide u kapah, u plaštijeh; u ovomu je gradu svaka liberta«. Aluzija na teatar kao prostor slobode i glumce kao gospodare toga prostora zacijelo svjedoči o Držićevu razumijevanju smisla kazališta i njegova angažiranoga karaktera koji dopušta ono što inače nije moguće u stvarnosti. Možda je družina i uzela to ime ne bi li sugerirala da je scenska iluzija mjesto neovisnosti o stegama koje je nametao politički povlašten stalež Dubrovnika, koji je nadzirao sve aspekte grad. života, pa i izvedbe dramskih djela. André Vaillant riječ njarnjas dovodi u vezu s njar, skraćenim izgovorom riječi dinar (dinjar), kako ga je izgovarala vlastela u svojoj pohlepi, te bi »njar na se značilo ’nama novac’« (Marin Držić i »Skazanje ob Indii bogatoj« – Marin Držić et le »Dit de l’Inde opulente«, 1964). Frano Čale misli da se Držić dvosmisleno poigrava burlesknom etimologijom riječi te da – osim što je riječ o nazivu družine – njarnjasi ironično simboliziraju i vlastodršce koji su nevidljivi, a pravi gospodari scenske igre (Marin Držić: Djela, 1979).

Autor: Milovan Tatarin