NIKO

NIKO, lik u komediji Dundo Maroje.

Mladi dubr. vlastelin koji, zajedno s Pijerom, nakon obavljenih trg. poslova u Firenci, dolazi u Rim. Pojavljuje se u drugom, trećem (bez replike), četvrtom, petom (bez replike) i šestom prizoru drugoga čina te četvrtom prizoru petoga čina. Oni dolaze da bi se zabavili u društvu prijatelja Mara (»Mi smo došli u Rim za imat kigodi pjačer, a najliše s ovizijem Marom«, V, 4). Razgovarajući s Pijerom, iskazuje zavist prema Marovu načinu života: »Otac mu u gradu govno griza, ni ije ni pije za manje spendžat a veće akumulat; a Maro ovdi i za sebe i za njega pendža i uživa; in fine, rad bih mu brat bit« (II, 2). No ubrzo će uvidjeti da »š njime nećemo imat neg despjačer« (V, 4), jer se Marov način života mijenja dolaskom Dunda Maroja u Rim. Franjo Švelec smatra da Držić uvodi Nika i Pijera u komediju »da budu svjedoci Marova rđava vladanja, njegova uživanja i njegova pada« (Komički teatar Marina Držića, 1968). Niko i Pijero se uključuju u dramsku radnju kada se Maro nalazi u presudnim situacijama: prvi put kada hini da ne prepoznaje oca, svjedočeći odvođenju Dunda Maroja u zatvor, i drugi put kada doživljava konačan poraz. Njih su dvojica znatiželjni promatrači i komentatori Marova uspona i pada. Niko i sam osvješćuje njihovu poziciju: »Slušamo i gledamo komediju« (V, 4). Niko i Pijero uopćavaju Marov slučaj, a njima se kao antiteza postavlja racionalniji mladić Vlaho. Razgovarajući o neslaganju očeva i sinova, Niko konstatira da bi najbolje bilo »da se ljudi bez otaca rađaju« (II, 2).

Autor: Ana Prolić Kragić