NAKIT

NAKIT. U XV. i XVI. st. zlatarski obrt u Dubrovniku dosegnuo je vrhunac, a zlatari umijećem bili sposobni zadovoljiti visoke zahtjeve i europskih dvorova.

Dubrovački renesansni nakit

Dubrovački renesansni nakit

Vlada Dubrovačke Republike posebnim je propisima štitila kvalitetu dragocjenih kovina, strogo pazeći da ne zaostaje za konkurentskim središtima. U kasnom sr. vijeku i renesansi vjerovalo se da nakit sadrži mnoge vrline i nadnaravna svojstva, da određeno drago i poludrago kamenje u nakitu ima moć zaštititi njegove nositelje, poboljšati zdravlje i mentalnu moć, da dijamant štiti od neprijatelja i divljih životinja, ametist od pijanstva, a smaragd pojačava pamćenje i čini čovjeka razboritijim. Služba i status, zadovoljstvo i moć neka su od osnovnih svojstava koja su obilježavala prstenje. Renesansni zlatari izrađivali su ih u obliku minijaturnih skulptura. Poseban je tip prstenja u renesansi bilo pečatno prstenje s ugraviranim obiteljskim grbovima ili drugim heraldičkim simbolima. Podrijetlom iz antike, taj je tip prstenja kontinuirano trajao u sr. vijeku i zbog uporabne funkcije nije izišao iz mode ni u renesansi. Postojali su priručnici koji su određivali koliko se prstenova smije nositi na određenom prstu lijeve ili desne ruke. Ta su pravila imala ujedno i određene poruke, s obzirom na to da su se gospoda voljela kititi, o čemu svjedoče i mnogobrojni portreti iz toga doba. Najreprezentativniji i najljepše izvedeni tip renesansnog nakita bili su privjesci (pendin), koje su nosili i muškarci i žene, a najčešće su bili mala i luksuzna skulpturalno oblikovana umj. djela. Slobodno modelirane figure životinja, ptica, tritona, morskih nemani i brodova bile su obogaćene dragim kamenjem i sjajnom polikromijom emajla te prirodnim biserima. Nosili su se na debelom, višestruko omotanom zlatnom lancu (kolajina), koji je katkad mogao biti dug i do pet metara. Osobiti tip renesansnoga muškog nakita bio je neka vrsta okrugloga broša, promjera 4–5 cm, tzv. insignia, koji se nosio na izvanjskoj strani široke muške kape. Kao i privjesci, i oni su često bili kiparski oblikovani, ukrašeni raznobojnim emajlima, biserima i dragim kamenjem. Za najuglednije vladare i velikodostojnike izrađivali su ih najpoznatiji onodobni umjetnici. Firentinski kipar i zlatar Benvenuto Cellini (1500–71), dvorski zlatar Cosima I. Medicija, izradio ih je na desetke, pridajući im pritom istu pozornost kao i drugim svojim važnim narudžbama. Međutim, štedljiva Dubrovačka Republika zakonskim je uredbama zabranjivala kićenje ženama i muškarcima te strogo propisivala izgled uobičajenog odijela za pojedine staleže i njihova zanimanja. Ne samo nakit nego i luksuzne tkanine poput veluta (samta) i zlatoveza nisu bile dopuštene. Tako su bogatiji Dubrovčani potrebu za luksuzom mogli zadovoljavati samo u tuđini, da ih ne sustigne kazna ili prijezir sugrađana zbog neumjerenosti i rastrošnosti.

Žene koje su sudjelovale u predstavi izvedenoj 8. II. 1542. u kući sienskoga plemića Buoncompagna di Marcantonija della Gazzaia – a u kojoj je »velmožni rektor« M. Držić glumio ljubavnika – bile su kažnjenje zabranom nošenja raskošne odjeće, ali i zlatnog nakita, osim na prstu, neke na godinu dana, neke na tri, a neke na dva mjeseca. Riječ je bila o očito učinkovitoj penalizacijskoj mjeri koja je pogađala više slojeve društva koji su i nakitom reprezentirali moć i utjecaj. Kritika te navade Dubrovčana u Držićevu je opusu najuočljivija u Dundu Maroju, u kojem mladež (iuventu dissoluta) poseže za izvanjskim znacima prestiža. Umjesto umnožavanja kapitala i reinvesticije novca koji je trebao donijeti novu zaradu, Maro će rasipati očeve dukate na skupocjene komade nakita, dok će Maroje na jednome mjestu reći: »E, čohe i mi, u naše mlade dni, užahomo, i kostahu, ma durahu vijek; još bih ja našao od moga djeda čoha u kući; ne mogahu se razdrijet« (IV, 1), podcrtavajući razliku ne samo između starih i mladih nego i između mudrih i ludih. Visoka frekvencija spominjanja različitih ukrasnih predmeta kulturološki je podatak koji odražava onodobni odnos prema luksuzu, o čemu je dubr. Senat u XVI. st. više puta raspravljao, a najozbiljnija zabrana takva tipa donesena je 8. VI. 1599, kad su se među proskribiranim ženskim ukrasima našle naušnice, narukvice, prstenje, ogrlice. Među mnogim kritičkim invektivama, Držićevo slikanje opsjednutosti nakitom zauzima posebno mjesto budući da odražava ono što što su gledatelji mogli prepoznati kao vlastitu stvarnost. Tako će Maro oko vrata staviti kolajinu »neka me moja gospođa veselijem okom pogleda« (I, 6), a za Lauru u Džanpjetra zlatara naručiti dijamant i rubin, od Sadija pak ogrlicu od trideset bisera (»collarin di perle«, II, 7). Za spomenuti dijamant i rubin Maro će založiti dvije svoje kolajine i manilje (III, 8; IV, 11, 12). Da bi Pometu objasnio zašto je Laura privrženija Maru, dok za Uga ne želi ni čuti, Popiva će reći: »Vidiš ovu kolajinu? Vidiš ovi kolarin? Vidiš li ovi pendin?« (I, 4). S druge pak strane, ostali likovi odjeveni su u skromnu odjeću, Pȅra je čak »na mušku obučena«, a žudnja za nakitom obilježje je »zlica«, prostitutki, dok su oni koji im udovoljavaju utjelovljenje nerazumne mladosti koja krši pravila, škodeći sebi, ali i zajednici. No upravo zato što je bio zabranjen, nakit je bio privlačan, a Držićevo tematiziranje kupovanja nakita – kroz što je ugl. opisan odnos Mara i Laure te Mara i Sadija – nije samo ironiziranje slabosti plemićkoga staleža, a ni prikazivanje mladenačke subverzivnosti koja se i na taj način opire tradicionalnom sustavu vrijednosti, nego i metonimija jednoga vremena u kojem je nerazmjer između društv. zabrana i osobnih želja bio velik.

Podijelite:
Autor: Karmen Gagro i Milovan Tatarin