NAKAZA

NAKAZA, pojam koji se najčešće upotrebljava za organizam s određenim tipom deformacije i abnormalnosti, posebice u smislu sličnosti s fantastičnim i životinjskim bićima.

Ilustracije za Les Songes drôlatiques de Pantagruel Françoisa Rabelaisa,   Pariz, 1565.

Ilustracije za Les Songes drôlatiques de Pantagruel Françoisa Rabelaisa,
Pariz, 1565.

Pojam se nakaznosti, samim time, veoma često dovodi u vezu s bestijalnošću ljudske prirode, odn. s koncepcijom bestijarija. S druge strane, nakaznost se često tumačila kao jedna od ključnih sastavnica grotesknoga prikazivanja zbilje, kojom se u pravilu nastojalo upozoriti na moralnu nesavršenost čovjeka, ponajprije na njegovu prijetvornu narav. Međutim, nakaze su se nerijetko dijelile u dvije relativno zasebne skupine: prva se nazivala lat. pojmom lusus naturae, u značenju dosjetka prirode, a obuhvaćala je sve one fenomene koje srednjovj. filozofi prirode i pseudoznanstvenici nisu mogli jednoznačno klasificirati, bez obzira na to je li riječ o pripadnicima životinjskoga svijeta, biljkama ili o ljudskim bićima. U XVI. i XVII. st. u Italiji se stvaraju prvi prirodoznanstveni muzeji s eksponatima takve vrste, prepuni bizarnih i nerijetko grotesknih primjeraka hibridnih bića, koja se u potonjim stoljećima najčešće uklapaju u pučko-cirkusku industriju. Koncepcija nakaznosti, bar kada je riječ o ljudskoj nakaznosti, redovito se vezuje uz fenomen fantastike (Jacques Le Goff, Srednjovjekovni imaginarij – L’Imaginaire médiéval, 1985). Osim što razlikuje nekoliko tipova srednjovj. čudesnosti, kao i nekoliko bitnih strategija uklapanja toga fenomena u kršć. svjetonazor, Le Goff spominje i ljudske nakaze, muškarce i žene tjelesnih osobenosti i poluljude-poluživotinje, Mischwesen oblike nakaznosti, koji najčešće imaju biblijsko ili ant. izvorište. U europskom se ranonovovjekovlju nakaznost ugl. promatrala kao bolest ili kao posljedica grijeha, a nerijetko se povezivala sa seksualnom izopačenošću. Mjesto je ponajviše pronalazila u kontekstu karnevalskih povorki, u sklopu kojih uvijek posjeduje subverzivnu ulogu, kao što ističe Mihail Bahtin, povezujući izokrenuti svijet (mundus inversus) karnevala s Rabelaisovim stvaralaštvom u monografiji Stvaralaštvo Françoisa Rabelaisa i narodna kultura srednjeg vijeka i renesanse (Tvorčestvo Fransua Rable i narodnaja kul’tura srednevekov’ja i renesansa, 1965). U tom se smislu fenomen nakaznosti može povezivati s praksom maskiranja, osobito s glumačkim maskiranjem u scensko-predstavljačkim umjetnostima. Nakaznost se u ranonovovjekovnom dramskom diskursu upotrebljava u karakterizaciji protagonista kako bi se (dodatno) istaknule neke njihove osobine, što često dovodi do stereotipnih prikaza osobito etničkih, rodnih i seksualnih alteriteta. Franc. teoretičarka Julia Kristeva u knjizi Stranci nama samima (Étrangers à nous-mêmes, 1991) istražuje povijest stereotipnih prikaza drugosti, ističući, među ostalim, i važnost tjelesne ili fizionomske deformacije – uz onu moralnu – u oblikovanju identiteta drugoga. U književnosti i kazalištu XVI. i XVII. st. etnički je alteritet, primjerice Židovi, Turci i općenito nekršćani, prikazivan ne samo kao barbarski nemoralan i u svakom smislu manje vrijedan nego i kao bestijalan ili grubo groteskan. Na primjeru oblikovanja stereotipa o Turcima i tur. svijetu to argumentira Davor Dukić u knjizi Sultanova djeca: predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja (2004), ističući sljedeće aksiološke atribucije karakteristične za protutur. leksik hrv. autora u ranom novovjekovlju, a koje se mogu povezivati s koncepcijom fiziološke nakaznosti: aždaja, drakun, gnjusan, zvijer i sl. Nakaznost, stoga, u hrvatskom književnom ranom novovjekovlju, kao i u europskim nac. književnostima toga doba, funkcionira kao vrijednosna oznaka kojom se može – i nerijetko se upravo to čini – karakterizirati protivnik, neistomišljenik ili pak drugi, u bilo kojem pogledu.

Međutim, to nije jedina funkcija spomenute oznake. Nakaznost se može prilijepiti uz biološku drugost, ponajprije uz drugi rod i uz drukčiju rodnu ulogu (transvestizam). O tome se intenzivno raspravlja u okrilju suvremenih feminističkih teorija ili u okrilju rodnih studija (gender studies), osobito na korpusu ranonovovjekovne drame i kazališta. Monografija Laurencea Senelicka Soba za presvlačenje: seks, transvestizam i kazalište (The Changing Room: Sex, Drag, and Theatre, 2000), upravo prati povijest kazališno-predstavljačkih transvestizama, osobito presvlačenja u drugi spol, i to od ritualnih izvedbenih oblika do suvremenih varijetea i cirkuskih atrakcija, odn. do postmodernističkih drag show performansa. Amer. teatrolog pokazuje da se spomenuti oblici simuliranja seksualne drugosti, bez obzira na to stoji li iza takvih oblika prerušavanje i drukčija seksualna orijentacija ili je pak riječ o isključivo glumišnom transvestizmu, ugl. vezuju uz koncepciju unakazivanja ljudske prirode, dakle uz fenomen nakaznosti per se. Na isti način o reprezentacijama svojevrsne hermafroditne homoseksualnosti, koja je u ranom novovjekovlju apriorno nakazna, govore autori okupljeni u zborniku Treći spol, treći rod: onkraj spolnog dimorfizma u kulturi i povijesti (Third Sex, Third Gender: Beyond Sexual Dimorphism in Culture and History, 1994) urednika Gilberta Herdta. O utopijskom potencijalu takvih interseksualnih, a zapravo transrodnih pojavnosti u hrvatskom je teorijskom diskursu iscrpno pisala Suzana Marjanić, ističući tezu novije feminističke kult. biologije po kojoj je nametnuta dihotomija između zanemarene prirodnosti (žensko, neeuropsko ili izvaneuropsko, životinjsko) i, s druge strane, uzvišene kulturnosti (muško, europsko, ljudsko), u potpunosti neodrživa (Transrodnost /i transvrsizam/ i kao utopijska projekcija, Filozofska istraživanja, 2005, 4). Pod utjecajem novijih eko-feminističkih teoretičarki, zauzima se za svojevrsno antropološko proučavanje životinja ili pak transvrsizam (transspeciesism), koji pretpostavlja bioetički susret koncepata ljudske životinje i neljudske životinje, i to bez prethodnih aksioloških i često stereotipiziranih sudova. Tako tumačena nakaznost međutim postaje kulturalno važan fenomen, koji valja izučavati unutar različitih disciplina humanističkih znanosti, posebice u domeni kult. antropologije i (bio)etičkih studija. U znanosti o književnosti, s druge strane, nakaznost se pretežito interpretirala u svjetlu žanrovskih obrazaca fantastike, koji su karakteristični za eur. srednjovjekovlje, no pojavljuju se i u ranom novovjekovlju te u suvremenom preporodu svojevrsne fantasy tematike, odn. u performativnim praksama, kao što su freak shows, veoma popularni u XIX. i XX. st. U hrv. srednjovjekovlju nakaznost se opisuje, na primjer, u vizijama, u kojima se pojavljuju paklena bića u polubestijalnom obličju. Za hrvatsku renesansnu epiku paradigmatska je metamorfička nakaznost naslovnoga junaka u epu Pelegrin Mavra Vetranovića, u kojem se opisuju protagonistove penalizacijske preobrazbe, koje se najčešće tumače u svjetlu kršć. eshatologije i biblijskog simbolizma.

M. Držić se motivom ljudske nakaznosti najprije koristi u Noveli od Stanca. U trenutku kad se na sceni pojavljuju »maskari, obučeni kao vile, i Stancom se rugaju«, vile razmišljaju u što bi trebalo pretvoriti naivnoga Stanca: »Nemojmo krsmati, sestrice gizdave, / neg pođ’mo iskati kriposne sve trave / kijem ćemo ovoga u osla satvorit« (6, s. 239–241). Ili, nekoliko stihova poslije: »Pođ’mo ga junaka u pticu stvoriti« (s. 243), »A mi ga stvorimo / u pakljenu napas, da žene strašimo« (s. 245–246), »Stvor’mo ga buhome, ter će k Mioni skoknut« (s. 249). No, jedno od najpoznatijih mjesta na kojem Držić upotrebljava spomenuti motiv ono je u prvom prologu Dunda Maroja, u kojem negromant Dugi Nos govori o Velikim Indijama, »gdje osli, čaplje, žabe i mojemuni jezikom govore«, Malim Indijama, »gdje pigmaleoni, čovuljici mali, s ždralovi boj biju« i o Novim Indijama, »gdje vele da se psi kobasami vežu, i da se od zlata balotami na cunje igra, gdje od žaba kant u scjeni biješe kako među nami od slavica«. Nakazno su opisani ljudi nahvao, koji imaju obraz »od mojemuče, od papagala, od žvirata, od barbaćepa«. To su, ističe Dugi Nos, »ljudi s nogami od čaplje, stasa od žabe; tamaše, izješe, glumci, feca od ljuckoga naroda«, te se na jednome mjestu u čuđenju zapita »što li hoće tolika gruboća, tolik nesmirna od lica čovječanskijeh rijet«. I Leo Košuta (Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964) i Ivan Slamnig (Kontinuitet evropske metaforike u hrvatskoj književnosti, Umjetnost riječi, 1966, 1–2) uočili su groteskan potencijal i subverzivnu funkciju spomenutih Držićevih poluživotinjskih obrazina od »žvirata, čovuljica, barbaćepa od drva, obraza od papagala, od mojemuča, od žaba, oslastijeh, kozjijeh«, koje su se, kao »sjeme prokleto«, nasilno uselile u svijet ljudi nazbilj. S motivom čovuljica, odn. čovjeka nahvao, koji, kako ističe Frano Čale (Marin Držić: Djela, 1979), »stoji u tradiciji usporedbe čovjeka s marionetom«, Držić otvara problem ranonovovjekovnih homunculusa i »prenosi alegorički rat životinja ’nazbilj’ i životinja ’nahvao’ u analogan rat čovuljica« (I. Slamnig). Nakaznost se potom, kao karakterna osobina s ponešto dalekosežnijim polit. implikacijama, spominje u autorovim firentinskim pismima. Raspravljajući o nepovoljnim prilikama u Republici, u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566, Držić piše: »Tamošnji puk od Boga moli samo jednu milost, da se naime dvadesetorici nenaoružanih, ludih i bezvrijednih nakaza oduzme štetna vlast i da Vaša Preuzvišenost sastavi novu vladu u Dubrovniku, koji će dok u njemu kamen bude trajao na kamenu u svom srcu uvijek nositi presvijetlu Kuću Medicejsku i prigrliti je kao gospodaricu, učiteljicu i voditeljicu«. Nekoliko ulomaka poslije autor parafrazira vlastitu formulaciju, također iskoristivši subverzivni značenjski potencijal pojma nakaznosti: »Imademo međutim petnaest nakaza, luđaka i ni za što sposobnih koji će nas unesrećiti i baciti u veliku bijedu, ako nam Bog ne pomogne«. Hibridnost i neprestana međuovisnost životinjske i ljudske naravi, odn. životinjskih i ljudskih obličja, stalno je mjesto Držićeva stvaralaštva. Likovi na granici ljudskog obličja, kako ističe Dunja Fališevac u raspravi Drukčija bića u književnosti starog Dubrovnika: granice mimesisa, granice fantastike (Dani Hvarskoga kazališta, 2006, 32), ne pojavljuju se samo u negromantovu prologu nego, s druge strane, u Džuhu Krpeti, koji za sebe kaže da dolazi iz egzotičnih krajeva »odkud se papagali donose«, kao i negromanti. Konačno, Držića zaokupljaju likovi koji su »doduše čovjekoliki, ali njihova je ljudska priroda izložena preispitivanju jer je ustvari animalna«, pa će tako Dživo u Skupu kazati da je čovjek čudan animao, a Tripčeta iz Dunda Maroja neprestano će uspoređivati ljudsku i životinjsku prirodu, jer »reče se: tko je bjestija, bjestija će i umrijet, a sve što se od mačke rodi, sve miše lovi, i sve što lisica leže, sve liha; a što hrtica koti, sve zeca tjera; a zmije što rađaju, sve to prokleto sjeme jadom meće. Hoće rijet da ljudi – son stato a scola, non parlo miga a caso – velim, hoće rijet da ljudi partičipaju, misser mio, od ovizijeh bjestija« (III, 10). Ljudska je narav, u skladu s onodobnim humanističkim shvaćanjima čovjeka, sasvim fluidan pojam, pa si Držić ugl. uzima za pravo varirati, a katkad i parodirati, humanističku filoz. koncepciju ljudske bestijalnosti (feritas), stanje koje bi valjalo svladati i, bar prema većini renesansnih filozofa, krenuti putem božanske naravi, koja je tek nekima dostupna (divinitas). (→ BESTIJARIJ; GROTESKA)

Autor: Leo Rafolt