NADOPUNE

NADOPUNE. Držićeve komedije u prozi nadopunjavane su za potrebe kazališta u 1950-ima i poslije, s jedne strane zbog manje ili veće – uz iznimku Džuha Krpete i Pjerina, koji su sačuvani u nepovezanim izvodima – ali ne i nenadoknadive oštećenosti svih Držićevih tekstova koji nisu bili tiskom objavljeni za njegova života, a s druge strane zbog zahtjeva da se dramski tekstovi iz starijih razdoblja »donesu na pozornicu u što autentičnijem obliku« (M. Kombol, Nadopuna »Dunda Maroja«, 1955), a ne da ih se preradbama prilagođuje aktualnim estetičkim i dramaturškim načelima, glumačkim strukama, ukusu publike i njezinu svjetonazoru.

Nadopuna Skupa

Nadopuna Skupa Mihovila Kombola iz 1950 (Zagreb, arhiv Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta
Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, HNK 2599)

U europskom se kazalištu zahtjev da se napusti uvriježena praksa uprizorenja adaptacija ant. tragedija i komedija, elizabetanskih tragedija, komedija, romanci i kronika, dramskih tekstova španjolskoga zlatnoga vijeka i neeur. kultura, primjerice indijskoga klas. kazališta, počeo postavljati već u drugoj pol. XIX. st. u kontekstu historicističkih scenskih »rekonstrukcija« događaja iz političke i kult. povijesti, a tijekom XX. st. postao je sve glasniji. U nas se za izvedbe umjereno adaptiranih starih tekstova načelno zauzimao već Stjepan Miletić, koji je na repertoar HNK u Zagrebu za svoje intendanture uvrstio i Novelu od Stanca (2. I. 1895, pod naslovom Stanac), ali je prijelomna za odustajanje od adaptacija bila odluka redatelja i ravnatelja Drame Branka Gavelle da HNK u Zagrebu i Matica hrvatska s prevoditeljem Milanom Bogdanovićem 1919. sklope trajan, tek dijelom realiziran, ugovor o sustavnom prevođenju tekstova Williama Shakespearea iz izvornika. Dosljedan načelu povratka kazališta »što autentičnijem obliku« dramskih tekstova i kad je riječ o starijoj hrv. književnosti, Gavella je, zajedno s Mihovilom Kombolom, 1939. u Zagrebu realizirao predstavu Pir mladog Derenčina, a surađivao je s njim i 1950. na uprizorenju komedije Skup u HNK u Zagrebu. Premijera održana 13. IX., s Kombolovom »nadopunom krnjeg petog čina«, bila je prva u nizu izvedbi nadopunjenih, a ne dramaturški i jezično adaptiranih Držićevih plautovskih komedija u novijoj povijesti hrv. kazališta. Od dijelom oštećenih Držićevih tekstova, jedino Grižula ne zahtijeva nikakvu nadopunu. Nedostaje mu, naime, nekoliko fraza kojima se Grižula, i kao lik i kao njegov tumač, oprašta od gledatelja te ih vjerojatno poziva da s glumcima pođu na večeru nakon što ih nagrade pljeskom. Posljednji, peti čin Skupa jače je okrnjen jer je prekinut usred četvrtoga prizora, kad Pjerić slugu Munua, kradljivca Skupova ćupa sa zlatom, silom dovodi pred gospare zaokupljene razrješenjem nesporazuma oko tezora i njegove krađe do kojega je došlo između Kamila i Skupa i donošenjem odluke o tom tko će se naposljetku vjenčati Andrijanom. Kombolova neobjavljena nadopuna iz 1950. jedina je varijanta završetka Skupa u hrv. kazalištu te se dramaturzi i redatelji njom redovito koriste, a prihvatila ju je i kritika. Nastojeći u jeziku, stilu, karakterizaciji likova i vođenju radnje što manje odstupiti od sačuvane glavnine teksta, Kombol je s četrdesetak replika radnju priveo očekivanom završetku, tako da se, prema sudu komentatora (Ivo Hergešić, Frano Čale, Mirko Tomasović i dr.) prijelaz s izvornika na nadopunu i ne primjećuje. Budući da renesansna komedija plautovskoga tipa u komičkom razrješenju (anastrofi) teži posvemašnjem izmirenju sučeljenih strana i uključivanju svih u završno slavlje, izveo je na pozornicu sve likove, pomirio ih te dodijelio Andrijanu Kamilu, a Dživovu godišnicu Grubu Munuu, što proizlazi iz dotadašnjih zbivanja. Nastojao je ne ubrzavati rasplet, nego ga, naprotiv, odgađati posljednjim, sve slabijim sukobima starih i mladih, gospodara i slugu, pri čemu je »izbila na površinu i njegova duhovitost« (M. Tomasović, Mihovil Kombol: 1883.–1955., 2005). Upitnom se međutim čine tri Kombolove odluke. Prva je da Kamilo uzme Andrijanu »bez prćije«, jer teško je pretpostaviti da bi Držić i njegova publika nagradili škrtost i dopustili lažnom siromahu koji, kaže Munuo u nadopuni, »ima veliko tezoro i bogat je kako prvi vlastelin od grada«, da kćeri uskrati miraz; vjerojatnijom se čini pretpostavka da bar dio novca pripadne i mladom bračnom paru, koji će Skupu jamčiti mirnu starost u krugu obitelji. Druga je upitna odluka da se funkcija arbitra u posljednjem prizoru dodijeli starcima, Dundu Niku i Zlatom Kumu, jer su isprva njih dvojica, zajedno sa Skupom, bili glavni protivnici Kamilovoj i Andrijaninoj vezi; logičnije bi bilo da je funkcija arbitra pripala Dživu, razumnom i odlučnom »čovjeku nazbilj«, tim prije što on u sačuvanom dijelu četvrtoga prizora i jest najdjelatniji lik. Treća je upitna odluka dodjeljivanje završnih riječi Munuu zbog toga što njegovo izdvajanje iz združenih mladih parova i udobrovoljenih staraca narušava simetriju završne slike; Dživo ili Zlati Kum, kao onaj koji će organizirati pirno slavlje, čine se boljim izborom. O podosta složenijim problemima što vjernije rekonstrukcije izgubljenoga završetka komedije Dundo Maroje, premijerno izvedene s Kombolovom nadopunom 4. IX. 1955. u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Dramsko kazalište»Gavella«), u režiji Mladena Škiljana, Kombol je pisao u kratkoj bilješci Nadopuna »Dunda Maroja«, objavljenoj iste godine u časopisu Teatar zajedno s tekstom nadopune: »Kako je komedija osakaćena istom u V. činu, sadržavaju sačuvani prizori dosta pretpostavaka, iz kojih se može sa sigurnosti zaključiti, kako je tekao rasplet glavne radnje (…) Teže je (da ne reknemo nemoguće) pogoditi, kakvu je ulogu Držić, sklon šarolikosti i širini u prikazivanju, bio namijenio nekim licima, koja se pojavljuju istom u V. činu«. Za privođenje Dunda Maroja kraju bez vidljiva prijelaza i narušavanja dotadašnjeg tempa radnje, Kombolu je bilo potrebno gotovo sto replika, među kojima su i dva podulja, izvrsno pogođena Pometova govora: »Vidim vas sve u njekoj malankoniji, a malankonija je nedobra, teško na stomak pada« i »A sad ću vam spovidjet i drugu nôvu, ter ćete slušat čuda kakvijeh još nijeste čuli«. Budući da se Držićev tekst prekida u prizoru sukoba Tripčete i Dživulina, Kombol u nadopuni u rasplet prvo uvodi Dunda Maroja i Bokčila, koji ih mire, potom Pȅru (i dalje prerušenu), Babu i Dživa, kojima i stari Maroje i Petrunjela, pojavivši se na vratima Laurine kuće kao njezina glasnica, dragovoljno prepuštaju Mara. U novom prizoru, nakon što Niko, Vlaho i Pijero dovedu razoružanoga Mara i Popivu, koji su u trećem prizoru odlučili naoružati se i ubiti Pometa, razvija se pokušaj mirenja nepopustljivoga oca i skrušenoga sina, napisan u maniri njihova lisičenja iz drugoga prizora četvrtoga čina. Konvencionalno završno okupljanje gotovo svih likova na pozornici upotpunjeno je dolaskom Uga Tudeška i Pometa. Ovaj priopćenjem vijesti o smrti Pȅrine tetke u Dubrovniku i njezinoj oporuci u korist Pȅre i Mara, ako se vjenčaju, a potom i o Laurinu podrijetlu, do kojih je došao u prethodnim, neokrnjenim prizorima komedije, preuzima vođenje radnje te pridonosi spajanju dvaju mladih parova (Maro – Pȅra, Ugo – Laura) i pomirenju oca i sina. Kombol nije propustio riješiti i Marove novčane dugove Lessandru, pokazujući pritom dramaturško umijeće, nedvojbenu jezičnu kompetenciju i sposobnost nasljedovanja Držićeve komike, a sve je završio ulaskom Uga u Laurinu kuću, njihovim pojavljivanjem na balkonu, formiranjem još jednoga mladoga para (Pomet – Petrunjela) te Pometovim »trijumfalnim« (s Laurina balkona) opraštanjem od Dubrovčana, koje će Dživulin brodicom vratiti u rodni grad, i od publike kao i obvezatnom najavom odlaska na večeru. Premda je Kombolova nadopuna ocijenjena »kongenijalnom« (B. Gavella, M. Tomasović) pa su se njom koristili i drugi redatelji, napose Gavellini učenici i sljedbenici, a Milan Ratković ju je tiskao u izboru Držićevih djela za Pet stoljeća hrvatske književnosti (knj. 6, 1964), Kosta Spaić je za premijeru na Dubrovačkim ljetnim igrama, održanu 5. VIII. 1964, angažirao Ranka Marinkovića da mu preradi posljednji prizor Kombolove nadopune Dunda Maroja, ne navodeći ga kao suradnika na kaz. cedulji. Dok Kombol u tom prizoru dopušta i drugim likovima, napose Dživulinu i Dživu, da se oglase, a Pometu dodjeljuje tri kratke replike pomirljiva tona, Marinković u preradbi (tiskanoj u radu Nikole Batušića Kako su hrvatski književnici nadopisali Držićeva »Dunda Maroja«, 2002) predlaže da u jednom trenutku svi likovi, osim Pometa, zastanu te do kraja »stoje ukočeno, kao začarani, prateći pogledom Ugovu povorku praćenu muzikom« kako ulazi u Laurinu kuću. Pometa jedinoga ostavlja aktivnim te piše za njega još dva govora, puna s jedne strane samohvale, a s druge čak i zlobnog ismijavanja onih koji će se vratiti u Dubrovnik. U toj nadopuni predstava također završava prijelazom iz vremena i mjesta prikazane radnje u vrijeme i mjesto njezina prikazivanja, ali ne više Držićevo, kao u Kombolovim nadopunama Skupa i Dunda Maroja, nego vrijeme i mjesto održavanja Ljetnih igara: »… čujem neke su fačende u Dubrovniku: sad je tamo brijeme od pjačera, neke se komedije čine… kako je ova naša…«. Drugi redatelji međutim nisu prihvatili tu, naknadno objavljenu intervenciju i vratili su se Kombolovoj. Za pristup posve oprečan Kombolovu, koji je držao da gledatelji ne bi smjeli ni na koji način osjetiti prijelaz sa sačuvanoga teksta nanadopunu, odlučio se Antun Šoljan, od kojega je redatelj Tomislav Radić za svoju adaptaciju i režiju Dunda, premijerno prikazanu 10. VIII. 1981. u Dubrovniku, naručio novu nadopunu Držićeva teksta. Polazeći od pretpostavke »da se Držić, osim konvencionalnog raspleta (…) sjetio nečeg posebnog, nečeg toliko zakukuljenog u dotadanjoj fabuli da mi to danas ne možemo ni naslutiti«, kao i od suda da je »podmetanje svojih riječi pod Držićeve proizvoljno« te da svaka »krivotvorina, ma kako dobronamjerna, ostaje krivotvorinom«, Šoljan je umjesto »imanentnog svršetka Držićeva komada« napisao »kazališni, okvirni svršetak« i početak Dunda Maroja, odn. Negromantov prolog i Negromantov epilog u stihovima. Tekst postoji u dvjema varijantama. Prvu je objavio Šoljan kao dodatak kratkom eseju Tako je govorio Tripe u časopisu Prolog (1982, 51–52), a drugu, sačuvanu u »Radićevoj osobnoj teatrografskoj dokumentaciji«, sa Šoljanovom rukom pisanim preinakama, N. Batušić u navedenoj studiji o nadopunama Dunda Maroja. Unatoč nepodudarnosti niza stihova, napose Prologa kojim su autor i redatelj zamijenili Držićev prolog Dugoga Nosa, nema bitnih razlika među varijantama, tek što su u onoj iz redateljeve dokumentacije naglašenije aluzije na mjesto i vrijeme izvedbe.Šoljanov Negromant prije početka komedije, za koju će se, prema redateljevoj varijanti teksta, i on »maškarat u nekog glumca / da (mu) konci čarolije ne skliznu iz ruku«, određuje Držićevu »Indiju« kao osobni san o idealnom svijetu svakoga gledatelja, govori o razlici između ljudi nazbilj i ljudi nahvao te navješćuje predstavu koja u kazalištu nenaklonjenim uvjetima neće biti »dobra i lijepa koliko ste (gledatelji) htjeli«. Epilogom pak Negromant prekida radnju u trenutku kad Maro i Popiva pred Laurinom kućom prijete njoj i Pometu te ovoga, kao »meštra od fačenda«, poučava kako da se spasi i razriješi sukobe, uz upozorenje da ne odlazi u Dubrovnik jer će mu ondje neprijateljski raspoložen Maro »krojiti pravdu, razrezivati porez«, Popiva ga vrebati da mu se »krvi napije«, a Pȅra mrziti jer je vidio »sramotu njena muža i njeno poniženje«. Upućuje ga stoga da se upusti u potragu za »Indijama«, koje mu njegova (kazališna) »negromancija« nudi jednu za drugom, a gledateljima također poručuje da komedija »nije završila, već dalje traje«. Od ostalih oštećenih tekstova, Arkulin, kojim se Šoljan i nadahnuo za uvođenje Negromanta kao arbitra na kraju Dunda Maroja, izvodi se uz poneki dramaturški zahvat, ali bez nadopune oštećenoga početka, a najjače okrnjena komedija, Tripče de Utolče, kojoj nedostaju prolog, prvi čin i početak drugoga čina, ne može se kombolovski »neprimjetno« nadopuniti. Umjesto takve nadopune, za Studentsko eksperimentalno kazalište iz Zagreba, koje je taj tekst izvelo 21. XI. 1951. u režiji Bogdana Jerkovića, F. Čale je, persiflirajući Držićeve prologe, napisao kratak tekst u kojem Prolog, kao »gizdavi mladić« iz Dubrovnika, Mandin ljubavnik, problematizira oštećenje teksta (»Bogme smijeh! Komedija nema prvoga ata! Ljudi, para li vam ovo malo mirakulo gledat komediju, ka ne ima prvoga ata?«), žali se na »brijeme, koje nam ga je odnijelo« te sažetim prepričavanjem vjerojatnih zbivanja, uz didaskalije što sugeriraju kretanje glumaca na pozornici, uvodi gledatelje u radnju, predstavlja im sve likove i određuje odnose među njima, a i svaki lik barem jedanput progovori (Prolog Držićevoj komediji »Tripče de Utolče«, 1958). Na kraju, Prolog stavlja masku na lice te s Mandom, kao njezin ljubavnik, odlazi s pozornice, a Anisulinom, dijelom nadopunjenom replikom »(Kata, Kata, moramo Loni) kugodi varku učinit« prelazi se na izvedbu sačuvanog ostatka komedije. Čalinim su se prologom koristila i druga kazališta, ali se izvođenost njegova prologa, jednako kao i Šoljanove i Marinkovićeve nadopune Dunda Maroja, ne može mjeriti s izvođenosti dvaju Kombolovih, i dalje nenadmašenih nadomjestaka izgubljenih ili zagubljenih završetaka Držićevih komedija.

Autor: Boris Senker