MÜLLER, FERDO ŽIVKO

MÜLLER, FERDO ŽIVKO, hrvatski književnik i prevoditelj (Urfahr kraj Linza, Austrija, 18. IX. 1853 – Zagreb, 30. X. 1917).

Studij klas. filologije i slavistike završio 1878. u Beču. Radio je kao gimnazijski prof. u Osijeku i Zagrebu. Bio je dramaturg zagrebačkoga HNK (1899–1901) i urednik lista za mladež Pobratim (1906–14). Pisao je pripovijesti, čitanke, gramatike, prigodnice i skladbe, a najviše je traga ostavio kao dramatičar. U zagrebačkom HNK-u izvedene su mu vesele igre Lijepo li ga zaludiše (1877), Prva kiša i Stričeva oporuka (1898), komedija Začarani ormar (1896), tragedija Cvieta i Miljenko (1900), melodrama Muž i žena (1902). Prevodio je pjesme s njemačkoga, švedskoga i nizozemskoga te s hrvatskoga na njemački. Prevodio je i za kazalište, ugl. komedije i operna libreta, s njemačkoga, talijanskoga, francuskog i ruskoga.

O M. Držiću pisao je u radu »Skup«, komedija od Marina Držića Dubrovčanina (1879), na koju se u rubrici Listak osvrnuo nepoznati autor u Viencu (1879, 34), ističući da »metoda radnje je posve dobra i ciela razprava pokazuje veliku revnost ter zaslužuje hvalu«. Izuzme li se sintetski prikaz Držićevih djela Armina Pavića (Historija dubrovačke drame, 1871), i to samo drama Tirena, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, Novela od Stanca i Dundo Maroje, koji mu je bio dostupan u izdanju Josipa Bunića iz 1866, Müllerov je tekst prvi devetnaestostoljetni komparatistički prilog posvećen samo jednom Držićevu djelu. Želeći istaknuti »vrline dubrovačkoga dramatika« i »znamenitost Marina Držića po knjigu dubrovačku a i sadanju hrvatsku«, usporedio je Skupa s Plautovim Ćupom (Aulularia), najprije iscrpno prepričavši komediju a zatim nešto sažetije sadržaj Aulularije. Završetak Plautova djela donosi po nadopuni Codrusa Urceusa iz bazelskog izdanja Plautovih komedija (1523), pretpostavljajući da je Držić poznavao tu knjigu te na sličan način završio Skupa: »Munuo videći, da bi Andrijana bila po svoj prilici izgubljena po Kamila (jer on ništa ne zna o Zlatokumovoj izjavi u činu IV., priz. 2.), obrekne Gjivu, da će dat tezoro, ako njegov gospodar dobije snubljenu djevojku. Taj se uslov primi od sviju strana, a Kamilo tim dobije djevojku, a s njome možda i munčjelu s blagom«. Tako je, inače, Skupa 1950. dopunio Mihovil Kombol: »Munuo: Ja ne imam potrjebu da bježim. Ja sam opravio poso mojega gospodara. Tezoro nije propalo; ako Skup da svoju ćer mojemu gospodaru Kamilu, može ga imat ka’ hoće, ništa mu neće pomanjkat. Veće ne pitajte, tako mu ištom recite« (rukopis, Arhiv Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Zagreb, HNK 2599). Müller smatra da Držić »nije ni pošto htio sliepo oponašati latinskoga originala«: priču je lokalizirao, premjestio je u Dubrovnik i prilagodio onodobnim prilikama (primjerice, Nikov lament o neukosti dubr. mladeži), zamijenio sve rim. pojmove dubrovačkima, robove su zamijenili služavke i sluge, fabulu je proširio jer je htio stvoriti »komičnu, a ono ipak istinsku sliku dubrovačkih odnošaja«, povećao je broj likova (Andrijana, Dživo, Niko, Pjerić, Gruba), ponegdje je reducirao Plautov predložak (Antraksa i Kongriona zamijenio je Drijemalo). Izdvojio je Držićeve originalne intervencije te zaključio da »baš usljed tih promjena cieli komad na daleko nadkriljuje Aululariju«, odn. Skup je »čisto originalna radnja«.

Autor: Milovan Tatarin