MRKONJIĆ, ZVONIMIR

MRKONJIĆ, ZVONIMIR, hrvatski pjesnik, esejist, književni i kazališni kritičar, teatrolog, prevoditelj (Split, 6. VI. 1938).

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1961. diplomirao franc. jezik i komparativnu književnost, a na Akademiji za kazališnu umjetnost studirao režiju. Radio je kao dramaturg u Dramskom kazalištu »Gavella«. Redoviti je član HAZU od 2006. Objavio je više od dvadesetak pjesničkih zbirki te nekoliko antologija, od kojih su najpoznatije Antologija francuskog pjesništva (1998), koju je uredio s Mirkom Tomasovićem, i Međaši: hrvatsko pjesništvo XX. stoljeća (2004). Zanimljivi su i njegovi teatrološki ogledi o novijem teatru nadrealističke provenijencije, primjerice o teatru Radovana Ivšića, odn. eseji i studije o iskustvu »preobražene farse« u suvremenom hrvatskom dramskom kazalištu, posebice u opusu Ive Brešana. Neki su od tih tekstova objavljeni u knjizi Ogledalo mahnitosti (1985).

O M. Držiću pisao je u radu O Držićevoj teatralnosti (1969), gdje raspravlja o dvostrukoj prirodi autorova dramskog stvaralaštva, između tekstovne uvjetovanosti, odn. napisanosti, i teatralnosti kao stvarnosti koja je »podignuta na potenciju intencionalne i u sebi samoj reflektirane igre« te je »nemoguće odrediti stupnjeve prijelaza stvarnosti u teatar«. Osim iluzijske potke koja upravlja cjelokupnim »teatarskim pogonom«, Držićev bi teatar valjalo analizirati i u kontekstu apologijskog odnosa prema tjelesnosti jer je tijelo u Držićevim djelima redovito staleški, etnički i rodno stratificirano, što likove čini stvarnijima od onih koji se pojavljuju u talijanskoj renesansnoj komediografiji. Mrkonjićeva analiza zapravo je prva analiza u kojoj se Držićeva inscenacijska svijest (meta)teorijski kontekstualizira, potom i raskrinkava kao implicitno politička i aluzivna, čime se iz sfere usko poetičkog opisa ulazi u problematiku politike i etike. Na sličan se način pozabavio i komedijom Skup, uspoređujući ju s tradicijom ranonovovjekovne eruditne komedije, u studiji naslovljenoj »Skup« ili otjerana pastorala (1974). Supostavljajući likove Skupa i Dunda Maroja njihovim ant. pandanima, zaključuje da Držićeva nakana nije bila prikazati samo likove škrtaca »nego jednu sredinu stiješnjenu između različitih načina škrtosti, štoviše, život sam koji se bori da se spasi od zatornog učinka ’zlatne groznice’«.

Autor: Leo Rafolt