MODELI VLADANJA

MODELI VLADANJA. Oblici vlasti u renesansnim gradovima-državama obuhvaćaju: a) skup polit. institucija koje čine polit. sustav na određenom teritoriju, b) procese polit. odlučivanja (postupci izbora, imenovanja, donošenja političkih odluka), c) sustav polit. vrijednosti (polit. vrednote u užem smislu, pisana i nepisana, tj. običajna pravila polit. ponašanja, pravne propise i sl.) i d) aktere tih procesa (polit. stranke, korporacije, interesne skupine, građane itd.).

Modeli vladanja ovise i o obliku drž. uređenja: je li riječ o monarhiji, državi kojoj je na čelu izabrani ili nasljedni vladar koji vlada sam ili uz pomoć drugih institucija, bez obzira na njezino ime (carstvo, kraljevstvo ili kneževina, tj. principat) i narav (apsolutna ili ustavna), ili o republici, u kojoj vlast imaju predstavnička (izabrana ili imenovana) tijela na temelju pisanog ili usmenog ustava. Dok je Niccolò Machiavelli razlikovao pet vrsta monarhija (novoosnovane, u kojima je vladar izabran ili je sam prigrabio vlast; nasljedne, u kojima se vlast prenosi na potomke vladajuće dinastije; apsolutne monarhije, u kojima vladar vlada sam; vjerske monarhije, u kojima je temelj vlasti vjera; građanske monarhije, u kojima vladar vlada uz ustavni pristanak građana), renesansna polit. teorija prepoznaje dvije vrste republika: demokratske (ili narodne) i aristokratske. Između monarhije i republike postoje sinjorije (tal. signori: gospoda), u kojima je vanjski oblik (naziv) drž. uređenja republikanski, dok je neformalni proces odlučivanja u rukama pripadnika jedne aristokratske ili magnatske obitelji, kao što je to bilo u Firentinskoj Republici za prve vladavine Medicija (1434–94). Grad. sinjorijama nazivaju se i oblici polit. vlasti nastali u urbanim komunama sjeverne i srednje Italije sred. XIII. st. kao oblici institucionalne evolucije komune, nastale kao zajednice svih građana. Postupno su najvažnije dužnosti u komuni bile povjeravane predstavnicima najutjecajnijih patricijskih grad. obitelji, osobito nakon razdoblja političkih i soc. sukoba koji su izbijali između pučana, građana koji su naselili gradove obavljajući slobodne profesije ili kao radna snaga, te magnata, društv. sloja koji se formirao amalgamiranjem starih patricijskih obitelji i predstavnika novih poduzetničkih slojeva građana, skromnijeg i neplemićkog podrijetla. Prijelaz slobodnih komuna u grad. sinjorije, do kojega je došlo nakon razdoblja soc. sukoba u XIV. st., označava težnju građana za uspostavom stabilne vlade koja je u stanju okončati endemsku institucionalnu nestabilnost. Iz građ. sinjorija ubrzo su se razvile aristokratske, dinastičke sinjorije u kojima su pripadnici najjačih i najbogatijih slojeva uspjeli nametnuti nasljednike iz svojih redova, čime su uspostavljene vladarske dinastije. Signori na čelu takvih dinastija obično su tražili legitimaciju vlasti od cara ili pape, otkupljujući vladarsku titulu vojvode, markiza ili princa (kneza). Sve do XVI. st. klasične predstavničke polit. institucije komune koegzistirale su s vlašću signora, iako su se često nalazile u poziciji puke ratifikacije odluka vladara. Takve su sinjorije, faktički monarhije, tijekom XIV. i XV. st. uspostavljene u Milanu s dinastijama Della Torre, Visconti i Sfora, u Veroni s dinastijom Della Scala, u Ferrari s dinastijom Este, u Bologni s dinastijom Bentivoglio, u Riminiju i Ceseni s dinastijom Malatesta, u Forliju s dinastijom Ordelaffi, u Faenzi s dinastijom Manfredi, u Camerinu s dinastijom Da Varano, u Urbinu s dinastijom Montefeltro, u Imoli s dinastijom Alidosi, u Perugi s dinastijom Baglioni itd. U nekim gradovima-komunama kao što su Venecija i Genova došlo je do uspostave aristokratske republike, u kojoj je vlast imalo nekoliko moćnih obitelji, ali je nominalno drž. poglavar biran iz redova aristokracije. Vlast je aristokracije u takvim komunama mogla degenerirati u oligarhiju, kada je također mogla biti sačuvana vanjska forma republike, ali je vlast bila u rukama nekolicine ili skupine koji su vladali na temelju običaja, konsenzusa građana ili bespravno, kršeći zakone, koristeći se vlašću za promicanje partikularnih interesa na štetu općih. U Toskani se komunalna vlast sačuvala najdulje, do XV. st.: toskanske su republike zadržale demokratski, odn. narodni oblik vlasti do pol. XV. st., a po uzoru na Firencu i u toskanskim republikama kao što su Pisa, Siena, Pistoia, Arezzo zadržana je republikanska konstitucija i privid demokratskih institucija, iako su stvarnu vlast imale najutjecajnije obitelji. Firentinska Republika bila je prototip »demokratske republike«, izgrađena na slobodnoj komuni potkraj XII. st., s republikanskim institucijama i izbornim legitimitetom tijela koja obavljaju vlast. U sukobima između optimata i pučana, novih urbanih slojeva, konsolidirao se demokratski republikanski režim 1244, nazvan i »režimom prvog naroda« (regime del primo popolo). Specifičnost firentinskog republikanizma bila je u uspostavi vlasti korporacija 1280, koje su vladale gradom preko svojih predstavnika, priora. Priori strukovnih korporacija, tj. cehova, činili su zajedno s gonfalonjerima grad. četvrti »gradsku sinjoriju«, vladu, koja je vladala uz pomoć komunalnog vijeća (nakon Velikog vijeća) i vijeća naroda (nakon Malog vijeća). Prevlast pučana (popolana) dovela je do prvoga firentinskog ustava 1293, pod nazivom Uredbe o pravdi (Ordinamenti di giustizia). Njime su utvrđeni obveze i prava građana te ograničen utjecaj aristokratskih obitelji u grad. upravi u korist korporacijskih predstavnika, cehovskih priora i cehova. Soc. sukobi između magnata i pučana izbijali su tijekom XIV. st. i kulminirali prvim ustankom grad. proletarijata u zap. povijesti, u ustanku ciompa, vunarskih radnika, 1378, koji je doveo na vlast pripadnike tzv. »malih cehova«, nasuprot predstavnicima velikih cehova. Nakon kratkog razdoblja vladavine malih cehova, restaurirana je 1382. vlast krupnih cehova uz potporu aristokratskih obitelji, čime je uspostavljena oligarhijska vlast, koja je vladala sve do 1434, kada je obitelj Medici ostvarila prevlast među firentinskim magnatskim obiteljima, a Cosimo postao prvi neformalni signore, uz očuvanje demokratskih republikanskih institucija koje su potkraj medičejske vladavine postale samo formalni oblik vlasti. Za vladavine Cosimova unuka Lorenza Veličanstvenog 1469–92. uspostavljen je principat (kneževina) i temeljno su revidirane institucije republikanske vlasti, omogućujući Lorenzu ne samo neformalnu nego i stvarnu vlast. Lorenzovom smrću 1492. ponovno je uspostavljena republikanska vlast, a novi neformalni vladar postao je dominikanac Girolamo Savonarola, kao pučki tribun koji je proglasio Isusa Krista vladarom Firence. Iako je Savonarola težio uspostavi teokracije, zagovarao je »široku vlast« (governo largo) građana i uveo u firentinski polit. sustav Veliko vijeće od 5000 članova. U razdoblju 1492–98, kada je Savonarola optužen za izdaju i smaknut, profilirao se polit. sustav zrelog republikanizma koji je preživio do 1512, a nakratko je restauriran 1527–30, kada je uspostavom Firentinskog Vojvodstva definitivno iščeznula Firentinska Republika. Demokratski republikanizam Firence zasnivao se na piramidi izabranih vijeća, na čijem je vrhu bila gradska sinjorija koju je činilo osam priora, izabranih po teritorijalnom principu, ali uvijek iz redova korporacija, te izabrani gonfalonjer pravde (Gonfaloniere delle qiustizia) kao drž. poglavar. Mandat svake gradske (nazvane i republičke) sinjorije trajao je po dva mjeseca, tako da se vlada mijenjala šest puta godišnje. Takav sustav potječe iz komunalnog doba, a zadržao se sve do 1502, kada je uvedena doživotna dužnost gonfalonjera pravde po uzoru na mlet. dužda. Tu devetoricu članova »uže vlade« u obavljanju vlasti opsluživala su dva važna tijela, Dvanaestorica dobrih ljudi (probi viri, odn. bonomini) i Šesnaestorica gonfalonjera, biranih po gradskim četvrtima, koji su predstavljali teritorijalne interese građana. Članovi tih dvaju tijela imali su pravo glasovanja i predlaganja mjera sinjoriji, a mandat im je također trajao po dva mjeseca, ali tako da se nije preklapao s mandatom sinjorije. Važnu ulogu imalo je tijelo nazvano Desetorica ratovanja, birano iz redova Velikog vijeća s mandatom od šest mjeseci ili godinu dana, koje se bavilo ratovima i diplomacijom. Tijelo nazvano Osmorica bilo je zaduženo za unutar. sigurnost, grad. redarstvo i izvršenje sudskih kazni. Sinjorija je imala pravo inicijative, ali ne isključive, i predlagala je zakone Velikom vijeću nakon širokih konzultacija s građanima. U delikatnim slučajevima, sinjorija je pozivala ugledne građane na konzultacije u ad hoc odbore i povjerenstva, a građani su imali obvezu odazivati se pod prijetnjom novčane kazne i davati tražena mišljenja. Sve su dužnosti bile izborne, ali se izbor obavljao izvlačenjem imena podobnih građana (onih koji se nisu prije ogriješili o zakone, onih koji nisu imali zabranu polit. djelovanja zbog sudjelovanja u urotama ili u sukobima protiv vlade ili koji nisu platili porez) iz kožnih torbi, za što su bili zaduženi posebni dužnosnici koji su morali provjeravati podobnost svakoga kandidata. Uvjet za izbor na javnu dužnost obuhvaćao je mjesto stalnog boravka u Firenci u posljednjih trideset godina, uredno plaćanje poreza i povijest obiteljske lojalnosti, tj. jesu li pripadnici kandidatove obitelji bili u prošlosti podobni kandidati za javne dužnosti u Firenci. Budući da je sinjorija često pozivala građane na konzultacije u posebnim odborima, tzv. balìama, dajući im i važnu ulogu u donošenju novih polit. mjera i zakona, taj se polit. sustav smatrao demokratskim, kolegijalnim oblikom vlasti, u kojem je uz Veliko vijeće od 200 do 300 članova, još 300–500 građana sudjelovalo u donošenju polit. odluka. Sinjorija je, naime, imala obvezu očitovati se u slučaju neprihvaćanja kakva traženog savjeta ili formuliranja interesa neke skupine građana, na teritorijalnoj ili cehovskoj osnovi. Uz ta tijela važnu ulogu u firentinskom republikanizmu imala je dobro organizirana državna uprava, koja se sastojala od Prve i Druge kancelarije, kojima su na čelu bile istaknute osobe iz javnog života (humanisti poput Colluccija Salutatija, Leonarda Brunija ili Virgilija Adrianija), dok su na čelu Druge kancelarije bile osobe manje važnosti, ali ipak kvalificirane za obavljanje kancelarskih dužnosti, primjerice N. Machiavelli 1498–1512. Solidnost i snaga demokratskoga republikanskog sustava Firence počivala je na tim osnovama, a M. Držić je na umu imao dobre osobine firentinskog republikanizma kada je Cosimu I. Mediciju, iako monarhijskom vladaru, predlagao uspostavu mješovitoga polit. sustava u kojem bi aristokrati dijelili vlast s građanima. Mletački polit. model vladanja pripadao je, po klasifikaciji, modelu aristokratskog republikanizma. Formalno je suverena vlast pripadala arengu, skupštini slobodnih građana, koja je u početku birala grad. poglavara kao biz. namjesnika, nazvanog dux, a iz tog naziva proizišao je naziv dužd (Doge) – dužnost ozakonjena Statutom iz 1242. Nakon što se Venecija oslobodila biz. uprave, dužd je postao drž. poglavar kao personifikacija suverenosti Mletačke Republike; u početku je imao samo ovlasti zapovijedanja vojskom i flotom u doba rata, a u doba mira upravljao je zajedno sa šestoricom savjetnika s kojima je tvorio Malo vijeće (Consiglio Minor), nazvano i Presvijetla sinjorija (Serenissima Signoria). No realnu suverenu vlast imalo je Veliko vijeće (Consiglio Maggiore), kojega su članovi bili isprva važni građani, a nakon zatvaranja Velikog vijeća (Gran Serrata) 1297. samo muški članovi plemićkih obitelji, njih oko tisuću. Veliko je vijeće ovlasti provodilo preko nižih vijeća, Kolegija savjetnika (tzv. mudraca), odn. prave vlade Republike, Senata (Vijeća umoljenih – Consiglio dei Pregadi, lat. Consilium Rogatorum) ovlaštena za vanjske poslove, Vijeća desetorice (Consiglio dei Dieci) ovlaštena za drž. sigurnost i sudbenih vijeća (Tribunali della Quarantia). Postupno je Vijeće desetorice postajalo sve moćnije u ulozi zaštitnika republikanskih institucija, ali i oligarhijske moći jednog dijela mlet. patricijata. U prvo vrijeme, do razdoblja zatvaranja Velikog vijeća, mletačka je aristokracija bila relativno otvoren društv. sloj jer su plemićima mogli postati i građani koji su posebno zadužili Veneciju u ratu i miru. U drugoj pol. XV. st., kada je uvedena Zlatna knjiga, registar u koji su mogli biti uvedeni samo pripadnici »prave« aristokracije, plemićima su mogli postati bogati građani iznimno, u doba rata, kada su se na poticaj vlade prodavale plemićke titule da bi se napunile drž. blagajne. Mlet. aristokracija nije bila samo povlaštena društv. klasa nego istodobno i stalež profesionalnih drž. službenika. Mletački su plemići imali obvezu služiti u drž. upravi kao tajnici kancelarije, računovođe, lučki kapetani i suci te se odazivati na pozive Vlade za obavljanje posebnih, ad hoc funkcija (poslanika, konzula, providura itd.). Velik dio mlet. aristokracije bio je dobro osposobljen za te poslove, najčešće na sveučilišnom studiju u Padovi, ali je Vlada o svojem trošku često slala darovite mlade pripadnike plemićkih obitelji na studij i u druge zemlje. Kako bi onemogućili koncentraciju vlasti u rukama nekolicine, što je bila stalna težnja jačih i bogatijih obitelji, mletačka je vlada ograničila mandat svih dužnosti na razdoblje od dva mjeseca do dvije godine (za suce). Istodobno, javne su dužnosti bile i loše plaćene kako bi se time izbjegla jagma za njima. Institucije mletačkoga polit. sustava bile su strukturirane u osam osnovnih razina, tvoreći piramidu vlasti u čijoj je osnovici bilo Veliko vijeće, a na vrhu dužd. Prvu, najnižu razinu činilo je Veliko vijeće, koje je poč. XVI. st. imalo najviše članova, 1500, a potom se broj smanjivao. Među pripadnike prve razine vlasti ubrajalo se i oko 300 drž. službenika u kancelarijama, koje je imenovalo Veliko vijeće. Drugu razinu vlasti činio je Senat (Vijeće umoljenih) sa 120 patricija koje je biralo Veliko vijeće. Uz njega su drugoj razini pripadali i Sudsko vijeće četrdesetorice (Consiglio dei Quaranta), nazvano Quarantia, a također su ga činili particiji koje je imenovalo Veliko vijeće, potom guverneri mlet. teritorija i pokrajina te zapovjednici mlet. vojske (sve ih je biralo Veliko vijeće) te povjerenici za posebne poslove i članovi ad hoc odbora. Treću razinu činilo je Vijeće desetorice sa Zontom (dijalektalni izraz od tal. aggiunta: dodatak), tijelom od 60 članova Senata koji su Vijeću desetorice pomagali u odlučivanju, trojica čelnika Sudskoga vijeća, veleposlanici koje je imenovao Senat, petorica članova tijela Savi di Terra Ferma (Mudri savjetnici, iz redova kopnene aristokracije), i petorica članova tijela Savi agli Ordini (Redoviti mudri savjetnici); sve ih je imenovao Senat. Četvrtu razinu činila su šestorica članova tijela Savi grandi (Veliki mudri savjetnici), koje je imenovao Senat, i šestorica duždevih savjetnika koje je imenovalo Veliko vijeće. Petu razinu činila su trojica čelnika Vijeća desetorice. Šestu razinu činila su trojica »državnih inkvizitora za sprečavanje širenja državnih tajni«, koji su s vremenom, osobito nakon 1539, postali Vrhovno sudište Mletačke Republike s gotovo neograničenom moći s obzirom na druge institucije Republike. Sedmu razinu činilo je Vijeće prokuratora Svetog Marka, a sastojalo se od devet patricija koje je biralo Veliko vijeće na doživotni mandat, sa zadaćom upravljanja bazilikom sv. Marka, dobrotvornim zakladama, zaštitom siročadi i siromašnih. Dužnost prokuratora smatrala se najuglednijom (i najunosnijom) nagradom za velike zasluge Republici. Osmu razinu vlasti i vrh piramide vlasti Mletačke Republike predstavljao je dužd, biran doživotno u Velikom vijeću složenim postupkom koji je obuhvaćao nekoliko faza: izbor izbornika, zatim prvo izvlačenje, drugi izbor i na kraju ponovno izvlačenje, što je znalo rezultirati vrlo neizvjesnim ishodom. Dužd je u redovitim poslovima mogao odlučivati samo zajedno s kolegijem, tako da je njegova dužnost drž. poglavara obuhvaćala mnogobrojne ceremonijalne i simbolične funkcije, ali je u praksi dužd imao ograničene ovlasti u mirnodopskim uvjetima. Važnu ulogu u Mletačkoj Republici imala je i profesionalna uprava, kojoj je na čelu bio kancelar, što je bila najviša drž. dužnost na koju je mogao biti imenovan kandidat iz građ. redova. Dužnost je bila doživotna, a za razliku od plemića, građani zaposleni u upravi primali su pristojne plaće. Mletačka Republika posebno je razvila pravosudne funkcije, po kojima je došla na glas kao »dobro organizirana država«, kako je govorio i Machiavelli. Polit. sustav bio je stabilan i, osim nekoliko pokušaja duždeva da prigrabe veće ovlasti, vrlo je dobro reagirao na promjene te političke i soc. izazove. Međutim, ono što je vrijedilo za građane Mletačke Republike nije vrijedilo i za podanike na teritorijima pod mlet. upravom, koji su bili lišeni prava i povlastica što su ih uživali plemići i građani Venecije. Imenovani providuri imali su gotovo apsolutističke ovlasti, što je često izazivalo nezadovoljstvo stanovništva teritorija pod mlet. upravom i pobune koje su bile surovo ugušene. Mletački aristokratski republikanizam dobro je funkcionirao, ali samo u razdoblju prosperiteta i ekspanzije. S krizom trgovine na Mediteranu i gubitkom povlaštenog položaja s obzirom na Osmansko Carstvo, sve su više dolazile do izražaja oligarhijske tendencije izazvane smanjivanjem broja plemstva i čuvanjem »zatvorenih lista«, kao i represivne osobine vlasti, po čemu je Mletačka Republika u XVII. st. imala sva obilježja policijske države. Taj je proces počeo još za Držićeva života, koji je u mlet. modelu vladanja vidio sve loše osobine aristokratske dekadencije i polit. korupcije koja je počela uzimati maha i u dotada stabilnoj i »ponajbolje uređenoj državi« tadašnje Europe.
Za razliku od firentinskoga narodnog ili demokratskog republikanizma, i mletačkog aristokratskog republikanizma, dubrovački je model vlasti osebujan po tome što je, iako aristokratski po naravi, relativizirao ulogu kneza Dubrovačke Republike, svodeći instituciju kneza na drž. poglavara po uzoru na tradicije demokratskog republikanizma. To je omogućilo »demokratizaciju« institucije kneza za razliku od doživotnog mandata dužda i tromjesečnog, a poslije i doživotnog mandata firentinskoga gonfalonjera pravde. Iako je nakon jednomjesečnog mandata osobi koja je obavljala kneževsku dužnost bilo zabranjeno ponovno obavljati tu dužnost u razdoblju od dvije godine, dubr. plemići su tijekom svojeg života mogli računati da će više puta obavljati dužnost kneza. Istodobno, iako po vanjskim artibutima dubr. plemstvo ostaje ekskluzivno gotovo kao mlet. patricijat, dubr. model vladanja fleksibilniji je od mletačkoga jer pronalazi posebne načine za uključivanje građana u poslove Republike kroz bratovštine te trgovačke i pomorske udruge. No to je proces do kojega je došlo tek u XVI. st., nakon Držićeve smrti, a osobito nakon potresa 6. IV. 1667. Suverenitet dubr. države pripadao je Velikom vijeću, čiji su članovi bili pripadnici vlastele, isprva s navršenom 21. godinom, a zatim s navršenom 18. godinom života. Veliko vijeće je 1358. imalo 130 vijećnika, a zbog ekskluzivnosti vlastelinskog staleža taj se broj s vremenom smanjivao, da bi u potresu 1667. Veliko vijeće bilo gotovo desetkovano (37 članova). U prvo vrijeme nakon stjecanja samostalnosti u odnosu na Veneciju, Veliko vijeće je djelovalo kao zakonodavno tijelo i kao središnja institucija drž. vlasti. U XV. st. njegova se uloga postupno sužavala na ovlast biranja grad. magistrata, a težište vlasti se prenosilo na Vijeće umoljenih, koje se nazivalo i Senatom. Članove Senata biralo je Veliko vijeće svake godine iz redova imućnije i uglednije vlastele, a broj članova postupno se povećavao s 45 u drugoj pol. XIV. st. na 61 u drugoj pol. XV. st. Za razliku od Mletačke Republike, dubrovački je Senat obavljao faktičke dužnosti vlade, odlučujući o najvažnijim pitanjima unutarnje i vanjske politike, obavljajući upravne i sudske poslove. Senat je vodio i trg. politiku, određivao poreze i carine, imenovao poslanike i konzule te postupno preuzeo i zakonodavnu djelatnost. O važnosti Senata govori i učestalost sastajanja – četiri puta tjedno. Iako je s obzirom na Veliko vijeće Senat brojčano bio upola manji, što bi pretpostavljalo da su se svi članovi Velikog vijeća mogli izmjenjivati u članstvu Senata, u praksi se izbor senatora ograničavao na pripadnike elitnih obitelji, čime se stvarao uži, oligarhijski sloj koji je vladao Dubrovnikom. Malo vijeće, birano na godinu dana, a sastavljeno od pet sudaca i šest članova Velikog vijeća, koji su po položaju bili članovi Senata, obavljalo je povjerene upravne, civilne i kaznene poslove, dopisivalo se s vladama drugih država i primalo u audijenciju poslanike stranih država. Najmlađi član Malog vijeća obavljao je dužnost drž. tajnika, a poslije i tajnika za vanjske poslove. Malo vijeće bilo je izvršno tijelo Velikog vijeća i Senata, uvijek pod budnim nadzorom Senata, koji je postao središnje tijelo vlasti u Dubrovniku. Nakon tih glavnih tijela, po važnosti dolaze Čuvari pravde, tijelo koje je obavljalo nadzor nad zakonitošću rada, a razmatralo je izvješća svih drugih tijela i nadziralo drže li se dobivenih uputa i ovlasti. Teritorijalno ustrojstvo vlasti na području Republike dovelo je i do formiranja Trojice sindika (povjerenika) za nadzor drž. uprave na izvangradskim područjima, čiji je posao bilo ispitivanje rada kaštelana, kapetana, potknezova i drugih službenika, o čemu su izvješćivali Senat. U zlatno doba Dubrovnika došlo je do ekspanzije i množenja drž. službi i tijela s posebnim ovlastima, ali je pragmatični smisao i trg. duh dubr. elite obuzdao to širenje unutar raspoloživih mogućnosti. Posebnu ulogu imalo je činovništvo, na čijem je čelu bio tajnik Dubrovačke Republike, redovito stranac (dužnost je 1521. bila ponuđena i Machiavelliju). Zahvaljujući trgovačkom i pomorskom profilu i snazi onih koji su se bavili tim profitabilnim aktivnostima, Dubrovnik je primjer stabilne aristokratske republike s oligarhijskim tendencijama koje se nisu uspjele nametnuti kao u Mletačkoj Republici, a tomu je pridonio i relativno malen broj vlastele prema preostalom gradskom stanovništvu. No upravljanje Republikom ostalo je čvrsto u njihovim rukama zbog čega je M. Držić – svjestan nesklada između različitih značenja pojma libertas koji je postao moto Dubrovačke Republike (libertas prema vani, non libertas prema unutra) – jedino u sudjelovanju građana u vlasti vidio jamstvo da riječi upisane na ulazu u prostorije Velikog vijeća Obliti privatorum publica curate (Zaboravite na privatno, brinite se o javnom) ne ostanu samo polit. fraza.

Autor: Damir Grubiša
Literatura:
K. Vojnović, O državnom ustrojstvu republike Dubrovačke, Rad JAZU, 1891, 32;
R. von Albertini, Das florentinische Staatsbewusstsein im Übergang von der Republik zum Prinzipat, Bern, 1955;
N. Rubinstein, The Government of Florence under the Medici, Oxford, 1966;
F. C. Lane, Venice: A Maritime Republic, Baltimore–London, 1973;
E. Fasano Guarini (ur.), Potere e società negli stati regionali italiani del ’500 e ’600, Perugia, 1978;
D. Waley, The Italian City-Republics, London, 1978; .
W. J, Politics in Renaissance Venice, New Brunswick, 1980;
R. Finlay Bouwsma, Venice and the Defense of Republican Liberty: Renaissance Values in the Age of the Counter Reformation, Berkeley–Los Angeles, 1980;
S. Bertelli (ur.), Lo stato e il potere nel Rinascimento, Perugia, 1980–81;
I. Mitić, Dubrovačka država u međunarodnoj zajednici, Zagreb, 1988;
R. Harris, Dubrovnik: A History, London, 2003.