MJENICA

MJENICA, vrijednosni papir na određenu svotu novca koja bez njega ne može nastati, niti se novac bez nje može prenijeti ili koristiti.

Obveznikova dužnost plaćanja nastaje tek predočenjem mjenice, a njezino je važno svojstvo prenosivost jer je ona papir po naredbi. Ponajprije se koristi kao sredstvo kreditiranja i osiguranja, a manje kao sredstvo plaćanja. Osnovna joj je gosp. uloga u tome da dužnik – koji osiguranje plaća vjerovniku – preuzima novčanu obvezu prema onomu što je označeno na mjenici. Iako mjenica u osnovi glasi na jednu ili više poimence navedenih osoba, u praksi su se svote upisane u mjenici često i isplaćivale »donosiocu mjenice«. U sjevernoj se Italiji od XIII. st. počela upotrebljavati mjenica kao važno sredstvo poslovnog prometa i kreditiranja. Razvoj trgovine i povećane mobilnosti stanovništva utjecao je na razvoj bankarstva i potrebe za kreditiranjem. Hodočasnici, križari, trgovci, kao i svi putnici u razvijenom sr. vijeku, zbog opasnosti od pljačkaških bandi, izbjegavali su nošenje većih količina gotova novca pa su ga pohranjivali na sigurnim mjestima, gdje su im zauzvrat izdavane mjenice. Među prvima su mjenice počeli izdavati križarski redovi, templari, a poslije i teutonski vitezovi, koji su samostane i utvrde imali na gotovo cijelom prostoru srednjovj. Europe. Posebnu važnost u mjeničnom poslovanju imale su križarske utvrde u zemljama Bliskog istoka, koje su u to doba bile važna hodočasnička odredišta, iako je u njima tada bilo nesigurno političko i vojno stanje. Donositelj mjenice mogao je navedenu svotu podići u bilo kojem templarskom samostanu. Mjenicama nisu kreditirani samo hodočasnici, križari i trgovci. U sr. vijeku zabilježeno je dosta slučajeva da vladari podižu mjenice za ratove koje su vodili, zadužujući se kod pojedinih bankara. I razvoj trgovine na Mediteranu u XIV. i XV. st., ali i razvoj trgovine s unutrašnjošću kontinenta, doveo je do veće potrebe za kreditiranjem pa je mjenica ubrzo postala jedan od najsigurnijih načina plaćanja. Razvojem novčarstva i bankarstva, od XV. st., izdavanje su mjenica sve više preuzimale banke, državne ili privatne. Od kraja XVI. st. u Engleskoj se mjenica koristila najviše u međunar. trgovini. U Hrvatskoj se mjenica javila u XIII. st u obliku lettera di pagemento (isprava o plaćanju): njome je vjerovnik preko svojeg agenta naplaćivao dug bez konverzije novca. U srednjovj. Europi koristile su se i genovsko-katalonske mjenice, u kojima ima konverzije novca te je vjerovnik naplaćivao kamatu u razmjeni novca. Mjenice su dobile pravnu javnu vjeru zahvaljujući potpisu suca egzaminatora (iudex examinator).

mjenica M. Držića

Vlastoručno pisana mjenica M. Držića iz 1551 (Državni arhiv u Dubrovniku)

Uz tal. jezikom pisano pismo upućeno 5. V. 1542. sienskom kapetanu pravde (Capitano di Giustizia) Francescu Grassiju te pisma u srpnju i kolovozu 1566. poslana Cosimu I. i Francescu Mediciju, Držićevom rukom ispisana mjenica jedan je od rijetkih njegovih autografa, jedini sačuvan u Državnom arhivu u Dubrovniku. Sastavljena je 16. VIII. 1551, a njome se Držić obvezao da će Martinu Ivanovu Šumičiću u roku od dvije godine vratiti devedeset dukata. Da je Držić vlastoručno napisao mjenicu potpisom je posvjedočio Miho Marinov Menčetić (Matufić), a Ivan Dominikov Ranjina potpisom je potvrdio Menčetićev potpis. Mjenicu je prvi spomenuo Jorjo Tadić, netočno ju smještajući u 1556, smatrajući da je riječ o najstarijem Držićevu autografu (Marin Držić /1508–1567/, u knj. Dubrovački portreti, 1948), zatim je bila izložena 1958 (izložba Marin Držić, veliki komediograf Dubrovnika /1508–1958/, Naučna biblioteka, Dubrovnik, 29. VII – 31. VIII) i 1967 (izložba Marin Držić u dokumentima, njegova djela, razni pisci o njemu i njegovim radovima te predstave njegovih djela u zemlji i inozemstvu, Radnički dom, Dubrovnik, 25. IX – 20. X, priredio Miljenko Foretić). Rudimir Roter objavio je o njoj novinsku vijest u kojoj je donio prigodan prijevod te njezinu fotografiju (Jedini Držićev autograf sačuvan na njegovoj obveznici, 1958). Fototipsko izdanje mjenice – na čijoj se poleđini nalazi transkripcija i prijevod Josipa Lučića – objavio je 1989. Slobodan P. Novak prigodom otvaranja Doma Marina Držića u Dubrovniku. Taj je prijevod kritizirao Miroslav Pantić, objavivši točnu transkripciju (Novi fragmenti o Marinu Držiću, 2001). Sadržaj je mjenice: »1551. Adi 16. Agosto. In R:(agus)a. Sia noto e manifesto a qualunq(ue) persona qual uederra ouer leggerra lo presente scritto come io pre(te) Marino di Marin Darxia me obligo sop(r)a tutti li mei beni mobili e stabili presenti e futturi, e tutti li benefitii p(er) qualunque uia potria posseder e sop(r)a questi presenti quali possedo mi obligo a m(esser) Martino di Giouanni Sumicich ducati nouanta da qua a do anni; e p(er) maggior cantella si sottoscriuerranno dua testimoni e q(ue) sta scritta s’intenda come se fusse scritta in libro di notizia p(er) mano di Nottaro. Jo p(ret) Marino di Marin darxia scrissi di mia man propria. [Drugom rukom:] Jo Mich(e)lle di Menze testimonio son come sop(r)a detto pre(te) Mar(i)no scrisse con proprio mano lo p(rese)nte scritto. [Trećom rukom:] Jo Gio. (uanni) Dom.(enico) di Ragnina sono testimonio di qua(n)to detto m(esse)r Michelle sia soto scrit(t)o. [Rukom notara:] Registrat(um) in L.(ibr)o eterne memorie 1552. a c(arta) 245.« (»1551. Dne 16. kolovoza. U Dubrovniku. Svakomu tko bude vidio ili čitao ovaj spis, neka je na znanje i bjelodano da se ja, svećenik Marin Marinov Držić, zadužujem pod zalogom sve svoje trenutačne i buduće pokretne i nepokretne imovine te svih prihoda koje bih mogao dobiti iz bilo kojih izvora, kao i ovih kojesada posjedujem, kod gospodina Martina Ivanova Šumičića za devedeset dukata, na rok od dvije godine odsada; a radi većeg opreza, potpisat će se dva svjedoka i ovaj spis valja smatrati kao da je rukom bilježnika zapisan u bilježničku knjigu. Ja, svećenik Marin Marinov Držić, vlastoručno sastavio. [Drugom rukom:] Ja, Miho Menčetić, svjedok sam da je narečeni svećenik Marin vlastoručno sastavio ovaj spis. [Trećom rukom:] Ja, Ivan Dominikov Ranjina, svjedok sam da se narečeni gospodin Miho potpisao. [Rukom notara:] Zabilježeno u Knjizi vječnih spomena 1552. na listu 245.«).

Mjenicu Držić spominje i u pismu Cosimu od 3. VII. 1566, tražeći financ. pomoć za izvođenje prevrata u Dubrovniku:

»Još bih Vas htio zamoliti, ako se odlučite na ovo sveto djelo, da nam udovoljite i date pomoć za nužne troškove, budući da ja nemam novaca, a od onih se koji će surađivati ne valja odvajati: dovoljno poznajem raspoloženje sviju, ali sad se više ne smijem pouzdavati u to da ih i dalje mogu iskušavati, a dobro je da u ovom pothvatu pravodobno ne uzmanjkaju sredstva za ono što bude potrebno. Ako se taj novac predigne putem mjenice na naše ime, bit će navrijeme podmiren, uspio pothvat ili ne uspio; a molim da mi se oprosti ako sam kao nevješt u tim poslovima u kakvu računu pogriješio. Uzdam se, međutim, u Boga, od kojega se nadam sigurnoj pobjedi. Čim se odmah podmire spomenuti troškovi, Vaša će Preuzvišenost po znakovima punim zahvalnosti prepoznati koliko je dobročinstvo puku koji tlače drznici donijeti sigurnost i žuđenu slobodu«

Autor: Hrvoje Kekez i Milovan Tatarin
Literatura:
H. Momčilović, Mjenica kao vrijednosni papir u smislu odredaba zakona o mjenici, Hrvatska pravna revija, 2002, 9.