MINIATI, LORENZO

MINIATI, LORENZO, firentinski trgovac (? – Korčula, IV. 1567).

M. Držić ga spominje u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566:

»Ali ono o Miniatiju (koji se sada nalazi u Dubrovniku) ne smije se prešutjeti. Kad su se njegovi momci porječkali s mornarima jednoga njegova brigantina, dotrčaše naime sami plemići – a ja sam tu bio i nisam mogao ništa učiniti – dotrčaše, velim, a da nisu ni čuli o čemu je riječ, u Miniatijevu kuću, te batinanjem, šakama i šamarima izvuku van Miniatija i one koji su bili s njim, pa ih šamarima, pesnicama i svakakvim udarcima otprate u tamnicu. Beccadelli, sadašnji prepošt Prata, iz svoje je biskupske palače gledao taj veseli prizor i rekao da nikad bolje himbe nije vidio. Jednom Miniatijevu momku po imenu Antonio Pelieri, koji je danas u Firenci i Miniatijev je zet, uresio je tada lice čovjek koji je danas među prvacima dubrovačke vlade. Pošto su se, malo zatim, dubrovački plemići prenuli i uvidjeli da su učinili zlo, pustiše iz tamnice Miniatija i njegove izudarane i zlostavljane drugove. Neki Di Rustici, koji se za račun Francuza parničio s nekim patronom broda, zatekao se u času one gužve u Miniatijevoj kući, pa kad su mu u onoj galami rekli da će on prvi biti obješen, a on upitao: ’Zašto? Zar sam raspeo Krista?’, dobio je i on svoj dio batina. Sram me je Vašoj Preuzvišenosti pričati o tolikim divljaštvima, ali dobro je da znadete za njih«.

Iako za taj slučaj nije pronađena arhivska potvrda, L. Miniati često se spominje u dubr. dokumentima sred. XVI. st. Još od 1540-ih poslovao je u Dubrovniku kao uspješan trgovac, a čini se da je već tada obnašao funkciju firentinskoga konzula, koju je obavljao do smrti. U Dubrovniku je osnovao i obitelj s Anom, vjerojatno Dubrovkinjom, s kojom je imao sina i dvije kćeri, koji su u srpnju 1566, kad je sastavljao oporuku, još uvijek bili maloljetni. S obzirom na to da u oporuci spominje još dvije, očito udane kćeri u Firenci, kao i to da su njegova dubr. djeca »legitimirana«, čini se da je uz dubrovačku već imao obitelj u Firenci te da sa spomenutom Anom nije bio u zakonitom braku. Ono zbog čega se Miniati izdvaja među brojnim stranim trgovcima jest činjenica da je bio redovito spominjan u tajnim zapisnicima dubr. Senata. Ozbiljan interes za njega vlasti su pokazale u svibnju 1564. kad je Senat odlučio da se u najvećoj tajnosti otvori istraga o njegovim djelovanjima (operacionibus). Nije jasno o čemu je točno bila riječ, no možda je u nekoj vezi s još jednom, danas nejasnom odredbom u tajnim zapisnicima, datiranom 26. VIII. 1564, kojom se dubr. mornarima zabranjuje služiti na Miniatijevu brodu, i to pod prijetnjom najstrožim kaznama – ako posjeduju kuće, bit će spaljene, a ostali će biti osam puta razvučeni na užetu. Sljedeća odredba o Miniatiju još je dramatičnija: 30. VII. 1566, u krajnje napetoj situaciji, s moćnom tur. flotom u blizini Dubrovnika, Senat je odlučio da Lorenzo u roku od jednoga dana mora napustiti grad i da se pod prijetnjom »lišavanja života« ne smije vratiti na teritorij Republike, osim ako za to ne dobije dopuštenje triju četvrtina Senata. Senat se Miniatijevu slučaju vratio u listopadu 1566. kad se odgađa rasprava o njegovoj obitelji, a načelno se odlučuje i da se njegov »nećak« (nepotem) Dino Miniati, zajedno s nekim Donatom Lubellom, također progna iz grada, što je potvrđeno u srpnju 1567. Za naizgled grub postupak prema firentinskom trgovcu – tajne istrage, zabrane mornarima da rade za njega, izgon prvo njega, a potom i njegova rođaka iz grada – bilo je razloga. Oni postaju jasni iz upute koju je Senat 7. XI. 1566. dao svojem poslaniku u Napulju. Odgovarajući na izravan upit španj. potkralja o tome zašto je Miniati prognan, dubr. vlasti zadužuju poslanika da potkralju objasni kako su bili prisiljeni ukloniti ga iz grada zbog straha od Turaka koji su prijetili uništenjem Dubrovnika kao sjedišta kršć. obavještajaca. Nadalje, objašnjavaju da ga ne mogu primiti nazad kao što potkralj traži, jer je Dubrovnik pun špijuna »pa se ne može učiniti ništa protiv Turaka a da se to odmah ne sazna na dvoru Gospodara [sultana]«, a oni bi stoga mogli »izgubiti grad«. Bude li mu rečeno da su se vlasti bolje odnosile prema Miniatiju dok je bio »agent« franc. kralja, poslanik treba odgovoriti da su se vremena promijenila i da si Dubrovčani tako blag stav spram stranih »agenata« više ne mogu dopustiti. Iz svega je očito da se Miniati nije bavio samo trgovinom nego i špijunažom, i to isprva za franc. kralja, a potom za španj. potkralja Napulja. Njegova obavještajna služba nije stala na tome: u Državnom arhivu u Firenci čuva se niz Miniatijevih pisama iz Dubrovnika, nastalih u razdoblju od 1540-ih do 1560-ih i upućenih vojvodi Cosimu I. Mediciju, u kojima ga detaljno izvještava o stanju u Osmanskom Carstvu, osobito o kretanju trupa. Miniati je uz uspješnu trgovačku imao i solidnu karijeru višestrukog obavještajca, specijaliziranoga za slanje dragocjenih vijesti o Turcima na Zapad. Sudeći po načinu na koji ga Držić spominje, on i Miniati su se poznavali, a to potvrđuje i dokument vezan uz Držićeve dugove: 18. V. 1549. Miniati je u dubr. Kancelariji – kao zastupnik Firentinca Girolama Gerinija, od kojeg je Držić 1543. uzajmio sto zlatnih dukata – pristao da Nikola Ivanov Mažibradić zajamči »sobom i svime što posjeduje« da će Držić taj dug vratiti. Uz taj dokaz o površnom poslovnom kontaktu, postoji nekoliko podataka koji otvaraju mogućnost da su veze između Držića i Miniatija bile ozbiljnije te da je imao neku ulogu u urotničkoj epizodi. Iako je moguće da Držić Cosimu prepričava nasilje nad Miniatijem želeći istaknuti skandalozan odnos dubr. vlastelinâ prema firentinskom konzulu, nije isključeno da to čini i zato što zna čime se bavio i koliko je bio vojvodi važan. Nije nemoguće da je upravo preko Miniatijevih veza na firentinskom dvoru – neovisno o tome koliko je on znao o pravim Držićevim namjerama – Držić došao u kontakt s predstavnicima medičejske administracije. Neku ulogu u tome mogao je imati Miniatijev zet, Antonio Pelieri, za kojega Držić kaže da je sada u Firenci i da mu je neki dubr. vlastelin svojedobno unakazio lice. U tom kontekstu treba spomenuti još jednu činjenicu: Miniati je bio u relativno bliskom srodstvu s Bartolomeom Concinom, Cosimovim tajnikom koji se sastao s Držićem u drugoj polovici srpnja 1566. God. 1557. Concinov sin Giovan Battista oženio se Camillom Miniati, kćeri Antonija (di Dino) Miniatija, koji je očito bio Lorenzov bliži rod – no ne otac, jer se on spominje kao pokojni – budući da ga Lorenzo nekoliko puta 1560-ih proglašava prokuratorom za svoje poslove u Firenci, a Antonijev je sin Dino 1560-ih s Lorenzom boravio u Dubrovniku i spominjao se kao njegov nepos. Riječ je o nagađanju, a važnost najsugestivnijega podatka – rodbinskoj vezi između Concina i Miniatija – oslabljuje činjenica da prvi Držićev kontakt u Firenci nije bio Concino, nego Vinta.

Autor: Lovro Kunčević