MILIŠIĆ, MILAN

MILIŠIĆ, MILAN, hrvatski književnik i prevoditelj (Dubrovnik, 6. VII. 1941 – Dubrovnik, 5. X. 1991).

Završio je Filološki fakultet u Beogradu (1966) i potom radio kao slobodni umjetnik, dramaturg u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku te kao urednik i novinar. Poginuo je za vrijeme Domovinskoga rata, u svojoj kući, prilikom napada na Dubrovnik. U književnosti se isprva afirmirao kao pjesnik. Objavio je zbirke Volile su me dvije sestre, skupa (1970), Živjela naša udovica (1977), Zgrad (1977), Mačka na smeću (1984). Posmrtno mu je objavljeno još nekoliko knjiga pjesama (Treperenje, 1994; Stvaranje Dubrovnika, 1996; Mrtvo zvono, 1997; Fleka, e, 2001) i lirski intoniranih putopisa (Otoci, 1997; Putopisi, 1997). Istaknuo se i kao prevoditelj s engl. jezika (Robert Frost, Harold Pinter, John Ronald Reuel Tolkien).

Doticaji s M. Držićem izraženi su u esejima Fengar (Kolo, 1998, 3) i Pometovo pismo Lausu (Kolo, 2001, 3). Fengar je iščitavanje Držićeve koncepcije fenganja, koje je blisko laganju: »Srce od lava a obraz od kurve (definicija je kratka). Fengar zna da je više od polovice obrazlaganja – laganje. Zato se on trudi biti razložan koliko je moguće, nudeći kao garanciju onu promjenjivu ’munitu’ – svoj obraz. Na znak opasnosti fengar ’crnilom meće’ kako hobotnica. Hijerarhija njegovih motiva jezgrovita je: 1) isplivat iz neprilike, skapulat, 2) okoristit se na usputan način, agvantat štogod, 3) učinit kakvu novelu, narugat se, često ne oklijevajući da se drugi ismije, povrijedi pa i ponizi«. Esej Pometovo pismo Lausu (Laus je časopis dubrovačke omladine, u kojem je Milišić objavio većinu svojih eseja) zanimljiv je ponajviše zbog leksika kojim se autor koristi, rekonstrukcije jezika Držićeva doba. Ironijski se osvrće na intelektualnu klimu svojega doba, a u prvom planu nalazi se lik Pometa, u kojem se sjedinjuju opreke razuma i ludosti, istine i laži, straha i apsolutne samosvijesti, a koji je jedan »od najkontroverznijih likova naše literature – možda najkontroverzniji«. U zbirku Mrtvo zvono uvrštene su pjesme Popivina (sentimentalno Popivino sjećanje na Pometa) i Kad je Bog stvarao Dubrovnik (razgovor Boga i Držića).

Autor: Leo Rafolt