METUZALEM

METUZALEM (METUŠALAH, hebr. metūšelah: možda sin Šelahov, ili čovjek poslanja), sin Henohov, otac Lamekov, djed Noin.

Prema Bibliji, od svih ljudi doživio je najveći broj godina (969). Njegove godine imaju simbolično značenje koje se ne može odgonetnuti. Tumačile su se kao izraz velike životne snage; nastale su vjerojatno pod utjecajem propisa šumerskih kraljeva kojima se pripisuje još veća životna dob (više od 10 000 god. života). U slikovitu govoru »metuzalem« je naziv za čovjeka visoke životne dobi.

U drugom prizoru drugoga čina Dunda Maroja Niko i Pijero, mladi dubr. vlastelini – došavši iz Firence u Rim potražiti Mara – zapodjenu razgovor o očevima i sinovima, zaključujući kako su očevi »gvardijani« koje moraju »slušat i podnosit za nevolju« te kako bi mnogo bolje bilo kad bi se ljudi bez otaca rađali. Tada bi svatko bio slobodan i mogao činiti što ga je volja. Pijero kaže kako svi mladići vjerojatno mole molitvu: »Vrag uzeo oca i tko ima oca!«, a onda konstatira – gotovo isto kao Vlaho u Noveli od Stanca (1, s. 33–34) – da »smiješni su ovi oci: ne spomenuju se er su oni u mlados mahnitiji od nas bili«. Kad bi očevi međutim puštali sinove da žive kako žele, oni bi se molili da požive što dulje, odn. »oni bi po našijeh molitvah živjeli kako i Matuzalem, mi također po molitvah našijeh sinova«. Metuzalem je očito i u Držićevo doba bio metafora za dugovječnost.

Autor: uredništvo