MEDITERAN (SREDOZEMLJE)

MEDITERAN (SREDOZEMLJE), »Unutrašnje more« (Mare Internum), kako su ga zvali antički narodi, smješteno je između triju kontinenata – Europe, Afrike i Azije – i dvama tjesnacima (Gibraltar na zapadu i Bospor na istoku) povezano s Atlantskim oceanom i azijskim Crnim morem.

Mediteran, Abraham Ortelius

Karta Mediterana, Abraham Ortelius,
Theatrum orbis terrarum, Antwerpen, 1592.

Krajolik Sredozemlja ne čine samo obale i otoci nego i dublja unutrašnjost, on zahvaća planine, visoravni i ravnice pet sredozemnih poluotoka (Iberski, Apeninski i Balkanski poluotok, Mala Azija i Sjeverna Afrika). Otočne i poluotočne skupine razbijaju cjelinu Sredozemlja i čine od njega »skup morâ« (Jonsko, Egejsko, Tirensko, Jadransko more i dr.). Obale Sredozemlja udomile su mnoge kulture Staroga svijeta i antike – egipatsku, mikensku, feničku i etrursku, grčku, helenističku, rimsku. Ti su se narodi i društva Sredozemlja upisali u europsku i svj. povijest mnogim otkrićima, izumima i utjecajima (primjerice, alfabetsko pismo, sunčani kalendar, kovani novac, razvoj demokracije, prava i dr.), zato je »kolijevka civilizacije« dominantna metafora za Sredozemlje. Sredozemlje je i prvotni okvir kršćanstva, apostolskoga djelovanja i uspostave kršć. crkve, pa je zato kršć. komponenta kod sredozemnih naroda intenzivna u društvenoj, moralnoj, pravnoj i umj. sferi. Od VII. st., prodiranjem Arapa na Mediteran (Mala Azija, Afrika, Iberski poluotok), definira se i islam. utjecaj, kojega su poslije gl. nositelji Turci. Tijekom ranoga sr. vijeka na sredozemne obale doseljavaju novi narodi (Vizigoti, Vandali, Langobardi, Avari, Slaveni), od VIII. st. razvija se Papinska Država, na ist. dijelu Mediterana cvate bizantska civilizacija, a od X. do XIII. st. intenzivni su sukobi kršć. snaga protiv muslimana (španj. rekonkista, križarski ratovi). Od X. st. obnavljaju se trg. veze između Sredozemlja i zemalja Dalekog istoka, a glavni su nositelji tih veza lombardijski gradovi Venecija, Genova, Pisa i Milano. Mediteranski svijet obilježen je jakom urbanom komponentom: već je grč. kolonizacijom otoka i obale od VII. st. pr. Kr. uspostavljeno specifično grad. ustrojstvo na cijelom sredozemnom prostoru, a grč. polis, kao politički i društv. oblik, ostat će mediteranskom baštinom tijekom cijele povijesti. Od XI. do XIV. st. na Sredozemlju traje doba gradova: postupno razvijaju grad. autonomiju (vijeća, sudstvo, pravo), utvrđuju političko-društv. strukturu (vlastela i pučani), intenziviraju pomorsku i trg. djelatnost, a prati ih i porast broja stanovnika. Taj gospodarski i demografski rast obilježio je i sljedeća dva stoljeća i pogodovao poletu materijalnog života i svega što se na njemu zasnivalo, uključujući kulturu i umjetnost. Od XIV. do XVI. st. razdoblje je humanizma i renesanse, kult. preporoda koji se iz svoje jezgre, privredno uznapredovalih gradova sjev. Italije (Firenca, Venecija), proširio na cijelo Sredozemlje i Europu. Mediteranski gradovi razvijaju se tijekom povijesti u suodnosu s bližim i udaljenijim zaleđem. Iz planinskog i seoskog zaleđa regrutira se radna snaga za grad i njegov uspon (kućna posluga, mornari i dr.), a poljoprivr. okolica nužna je za funkcioniranje grada – za njegovu prehranu i trgovinu. Poljoprivr. kulture (pšenica, masline, loza) uzgajaju se na terasastim površinama ili melioriranim ravnicama. Od kraja sr. vijeka intenzivnije se razvija i obrtnička djelatnost, koja se tijekom XVI. st. strukturira kao rana industr. proizvodnja s izvoznim proizvodima: Napulj, primjerice, izvozi skupu i ekskluzivnu robu (čipka, nakit, svila i fine tkanine), a Venecija je poznata po tekstilnoj industriji (svila i visokokvalitetna vunena sukna) i staklarstvu. Trgovina je ključan element gospodarstva sredozemnih gradova: trguje se vunom, pšenicom, solju, pamukom, šećerom, svilom, mirodijama, lijekovima. Tijekom XV. i XVI. st. istaknuta je konjunktura veletrgovine na daleko u kojoj prednjači Venecija; izrazita je i trgovina sa zaleđem što, primjerice, čini velik trg. udio dubr. gospodarstva. O vještini trgovanja sredozemnih trgovaca svjedoči i podatak da je upravo na Sredozemlju razvijen model dvostrukoga knjigovodstva, koji se pripisuje Dubrovčaninu Benediktu Kotrulju. Kao oblik ekonomije mediteranskih gradova sve je prisutnija i trgovina novcem (bankarstvo, mjenice, pomorska osiguranja, posudbe): Genova je, primjerice, u drugoj pol. XVI. st. »najvažniji grad novca na svijetu« (F. Braudel). Ti ekonomski elementi »ranoga kapitalizma«, koji se javljaju već u XV. st., zajedno s drugim političkim i kult. mijenama, obilježavaju prijelaz iz sr. vijeka u novi vijek. Pomorska trgovina (razmjena, prijevoz, preprodaja) poduprta jakom flotom i mrežom konzulata i ambasadora na Mediteranu, u Osmanskom Carstvu i Europi, okosnica je razvoja mediteranskih gradova. Mediteran je do XV. st. bio »kršćansko jezero«, tada jača tur. brodovlje, a u XVI. st., u doba Sulejmana II. Zakonodavca, osvajaju istočne i juž. obale. Na zap. strani Mediteranskoga bazena druga je jakateritorijalna država, kat. Španjolska, u prvoj pol. XVI. st. pod vodstvom Habsburgovca Karla V. Kritični katolički i musl. sukob dogodio se 1571. u pomorskoj bitki kraj Lepanta, gdje su snage Svete lige (Španjolska, Venecija, papa) porazile tur. flotu. Tijekom XVI. st. na Sredozemlju su sve prisutniji trg. brodovi sjevernjaka, napose Nizozemaca i Engleza, koji će u XVII. st. preuzeti od sredozemnih naroda trgovinu, razmjenu i dobit prema Indijskom oceanu i prema Europi. Ta činjenica, zajedno s prethodnim osvajanjem Novoga svijeta potkraj XV. st. i počecima izgradnje kolonijalnoga svijeta, što će zanimanje okrenuti prema oceanima, ključni su pov. čimbenici za objašnjenje dekadencije Mediterana od XVII. st.

Držićev opus duboko je ukorijenjen u mediteranski svijet XVI. st. Njegovi likovi slijede ekon. konjunkturu u posredničkoj trgovini: »Ter zakupljujem sva voća, sva žita i sve što zemlja sazdava; a poslije ljudem priprodavam; i zato sam bog od bogastva« (Džuho Krpeta). Bogaćenje je opći trend stoljeća na Mediteranu, a različita njegova lica – gramzivost, škrtost, nepovjerenje među ljudima, rastrošnost i dr. – naći će izričaj u Držićevoj dramaturgiji svakodnevlja. Unatoč tomu što se i dio pučana znatno obogatio, u mediteranskim gradovima čuva se stroga društv. stratifikacija koja im ne dopušta pristup aristokraciji, a vlasti zabranjuju staleški miješane brakove i pretjeranu rastrošnost. S druge strane, pučka i aristokratska kultura u mediteranskim gradovima u svakodnevnoj su interakciji, a možda najintenzivnije u »brijeme od poklada«, kako kaže Držić. Pomor. kultura također ima velik udio u oblikovanju života, društv. odnosa, čak i svakodnevnoga govora mediteranskih zajednica XVI. st. Nezaobilazan su dio mediteranske povijesti u Držićevu stoljeću, a i poslije, gusari – turski, baskijski, berberski, senjski – koji utječu na mediteransku pomor. trgovinu i odnose snaga, a more je, osim pomor. rutama, isprepleteno i onim hodočasničkima (Jeruzalem, Rim, sv. Jakov Kompostelski). Sredozemni grad uvijek se razvija u ovisnosti s ruralnim zaleđem i mnoge dimenzije tog odnosa oslikane su u Držićevim djelima: primjerice, seljaci koji donose »tržak« u grad ili godišnice podrijetlom iz zaleđa koje se zapošljavaju u vlasteoskim kućama obrisi su ekonomske i ljudske međuovisnosti, koja međutim između seoskih i grad. likova ne briše razlike u jeziku, mentalitetu, vrijednostima i običajima. Renesansno obzorje sredozemnih gradova očituje se i u novom odnosu prema seoskoj okolici – u Držićevu slučaju to je dubr. okolica, u kojoj se provodi »brijeme od slatkog mira«, pri čemu se evocira harmoničnost prirode kao izvor nadahnuća, a sukladno tomu idealiziraju se i seljaci koji žive s prirodom. U Držićevu opusu uprizorene su mnoge slike Mediterana koje pripadaju kult. izričaju, neispisanom u mnogobrojnim pov. pregledima. Tako, primjerice, kult. stereotipija različitih etničkih skupina koje su se susretale u mediteranskim gradovima zvuči živo u Držićevih likova: Nijemcima se stereotipno pripisivalo pijanstvo, Grcima ljubavne pustolovine, a Turcima karikirana ratobornost i homoseksualnost. Držić govori i o radnim odnosima: mjesto muškarca je javno, »na pjaci«, a mjesto žene u privatnosti obitelji i doma, »u kući gdje kudjelje predu«; taj se odnos očituje i u zakonskim odredbama koje ženama, posebice plemkinjama, priječe javno djelovanje i stavljaju ih pod patronat muškaraca. Društv. prihvatljivo ponašanje na Mediteranu uvelike definira kodeks časti i srama. Čast je muški princip koji se aktivira ugrožavanjem društvenoga, moralnog ili maskulinog statusa pojedinca, a obrana časti reakcija je na nanesenu sramotu u javnom životu. Sram je pak gl. karakteristika spolne reprezentacije žena i ponajprije se odnosi na spolnu čistoću. Držić u komedijama upozorava na postojanje toga mediteranskoga rodnoga kodeksa, ali isto tako i na njegovo izvrgavanje i manipuliranje. Kodeks časti i srama, na sličan način na koji je uprizoren kod Držića u XVI. st., opisuju i soc. antropolozi XX. st., definirajući Mediteran kao »kulturnu zonu«.

Autor: Valentina Gulin Zrnić
Literatura:
B. Krekić, Dubrovnik: A Mediterranean Urban Society: 1300–1600, Aldershot, 1997;
F. Braudel, Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II, I–II, Zagreb, 1998;
Where does the Mediterranean Begin? Mediterranean Anthropology from Local Perspectives (tematski broj), Narodna umjetnost, 1999, 1;
P. Horden i N. Purcell, The Corrupting Sea: A Study of Mediterranean History, Oxford–Malden, 2001.