MEDINI, MILORAD

MEDINI, MILORAD, hrv. književni povjesničar (Dubrovnik, 13. IV. 1874 – Dubrovnik, 20. IX. 1938).

U Beču studirao slavistiku, doktorirao filozofiju (1895) i položio profesorski ispit (1900). Radio je kao gimnazijski profesor u Dubrovniku i Splitu, bio je urednik časopisa Crvena Hrvatska (1907–10) te se bavio politikom i gospodarstvom; kao pripadnik Hrvatske stranke bio je zastupnik u Dalmatinskom saboru (1908–18), član Zemaljskog odbora u Zadru (1910–18), a nakon I. svj. rata do 1934. tajnik Trgovačko-obrtničke komore u Dubrovniku. Književnopov. rad počeo je surađujući u Archivu für slavische Philologie studijama o Pelegrinu (1895) Mavra Vetranovića i Andriji Čubranoviću, koji se tada držao autorom Jeđupke (1900). God. 1902. objavio je Povjest hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku, koja se, iako je doživjela kritike (Branko Vodnik, Tomo Matić), smatra prvim pokušajem sustavne hrvatske knjiž. povijesti. U Radu JAZU objavio je rasprave Prvi dubrovački pjesnici i zbornik Nikole Ranjine (1903, 153) i Pjesme Mavra Vetranovića i Marina Držića (1909, 176). Bavio se i poviješću Dubrovnika i Dalmacije (O postanku i razvitku kmetskih i težačkih odnošaja u Dalmaciji, 1920; Dubrovnik u borbi za svoj razvitak, 1934; Dubrovačke starine, 1935; Kako je postao Ljetopis popa Dukljanina, 1942; Dubrovnik Gučetića, 1953).

Na temelju tadašnjih filoloških i književnopov. spoznaja u Povjesti hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku pripisao je Hekubu M. Vetranoviću, a Vetranovićevo Prikazanje od poroda Jezusova te jednu od inačica Posvetilišta Abramova Držiću. Držićevim se djelima bavi u nekoliko poglavlja: u devetom (Ljubavna trubadurska lirika) donose se o Držićevu kanconijeru tek podaci o broju pjesama i izdanju iz 1607, uz kratak osvrt na sadržaj »zaglavka«; u dvadesetom (Pastirska igra) nakon uvoda o talijanskoj pastirskoj igri i dubr. tradiciji toga žanra, obradio je Novelu od Stanca, Tirenu, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, Grižulu i Džuha Krpetu; u dvadeset prvom (Plautovska komedija) bavi se komedijama (Tripče de Utolče, Dundo Maroje, Skup, Arkulin, Pjerin), s osvrtom na tadašnju tal. komediografiju i plautovsku tradiciju. Uz faktografske podatke i komparatističke uvide donosi sadržajno-formalnu analizu, interpretaciju i vrijednosni sud, pri čemu se oslanja na Historiju dubrovačke drame (1871) Armina Pavića. Iako je isticao estetske nedostatke Držićevih drama, zaključuje da je riječ o znamenitu komediografu te ga stavlja uz bok tal. suvremenicima. U raspravi Pjesme Mavra Vetranića i Marina Držića, na temelju analize gramatičkih i metričkih oblika, ustvrđuje, u približno isto vrijeme, ali potpuno neovisno o Petru Kolendiću (Srpskohrvatski prevod Dolčeove »Hekube«, 1909), da Hekubu nije napisao Vetranović, što mu se dotad pripisivalo, i navodi Držića kao vjerojatnog autora. Potaknut Vetranovićevom Pjesancom Marinu Držiću u pomoć pokušava razjasniti spor oko Tirene, pretpostavljajući da je izvor klevete o plagijatu u istoj temi što ju je možda prije Držića obradio Vetranović. Za Prikazanje od poroda Jezusova tvrdi da nije Držićevo djelo, argumentirajući to filološkom analizom te iznosi pretpostavku o mogućem Vetranovićevu autorstvu, što je poslije prihvaćeno u struci: Držića kao autora tog prikazanja osporavaju P. Kolendić (Vetranovićevi oblici /I. Plural imenica/, Izvještaj kotorske gimnazije za šk. god. 1909/10, 1910) i Milan Rešetar (Djela Marina Držića, 1930), a Vetranovićevo autorstvo potvrđuje Antun Djamić (Dva problema iz stare hrvatske književnosti, Građa za povijest književnosti hrvatske, 1950, 18). Držićevih se djela dotaknuo i u radu Malo odgovora i razgovora o Dubrovniku i književnosti njegovoj prije trešnje (Glasnik Matice dalmatinske, 1904, 3), u kojem književnosti u Dubrovniku pristupa na tragu herderovske ideje nar. duha. Osvrćući se na politički i konfesionalni kontekst ističe da se dubrovčanizam u književnosti očituje ponajprije u onih autora (M. Vetranović, Držić, Ivan Gundulić, Ivan Bunić, Junije Palmotić) koji su se, s obzirom na tal. uzore, istaknuli originalnošću, a tezu potkrepljuje primjerima iz Vetranovićevih, Držićevih i Gundulićevih djela.

Autor: Ivana Brković